Tekst propovijedi Marie Noelle von der Recke

 

Tekst propovijedi Marie Noelle von der Recke za koju je dobila prestižno menonitsko priznanje propovjednicima, nagradu Menno Simon za 2016.

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji i prijateljice,

Moj zadnji posjet menonitskoj zajednici u Hamburgu zbio se prije mnogo godina.

Veselim se što sam ovdje i što s vama mogu slaviti i biti na bogoslužju ove nedjelje.

U posljednjih nekoliko godina, preminulo je više prijateljica i prijatelja iz naših krugova, a osobito iz mreže Church and Peace.

Church and Peace iKonvent sv. Lovre (Laurentius Konvent) oprostili su se, između ostalih, od Wilfrieda Warnecka, koga su neki od vas možda i poznavali. U takvim oproštajima osjećam se kao da, osim tuge zbog gubitka dragocjenog suputnika, u meni još nešto odzvanja: želja da im ostanem vjerna time što ću nastaviti svim svojim snagama ići putem koji su oni izabrali i da zračim poruku kojom su oni zračili. Biblijski tekst, o kojem bih željela razmišljati s vama danas, može tome biti mali doprinos.

Ovaj tekst otvara pitanje koje svi kršćani, a vjerojatno i svi ljudi dobre volje moraju jednom sebi postaviti: Kako se možemo nositi sa zlom s kojim smo suočeni? Mislim na unutarnje borbe koje vodimo sa sobom, na poteškoće u obitelji, na zločine koji potresaju susjedstva ili cijele gradove, ali isto tako posebno mislim na svjetsku politiku, u kojoj stvarno bjesni zlo. Trenutno smo suočeni na osobit način s ovim pitanjem  kroz situaciju na Bliskom istoku i drugdje, na primjer u Ukrajini.

Pozivam vas da poslušamo riječi u kojima Isus sam osvjetljava ovu temu. Izabrala sam ovaj tekst zbog toga što mi pada na pamet svaki put kad mediji izvještavaju o tome što treba poduzeti protiv zla u svijetu ili što bi trebalo učiniti.

Čitanje: Evanđelje po Mateju, 13. poglavlje, redak 24 – 30.

Isusove prispodobe su slike koje istovremeno otkrivaju i skrivaju bitne osobine svijeta kakav Bog želi. Za razliku od dogmi i matematičkih teorema one ne pokušavaju sve reći ni svesti temu na formulu koja se ne bi mogla ponovo dovesti u pitanje. Mogu se razumjeti samo ako ste na putu s Isusom, ako ste spremni ući u njegovu logiku, u duhovni svijet koji opisuje i u kretanje Kraljevstva koje naviješta.

Slika koju Isus koristi ovdje odnosi se na nešto što straši sve vrtlare i vrtlarice. Korov raste zajedno sa sadnicama dobrog sjemena, te se postavlja pitanje ne bi li trebalo očistiti polje što je prije moguće i riješiti se korova prije nego što dalje izraste i uguši dobre biljke? Vlasnik polja jasno odgovara: Ne! Bolje je pričekati žetvu i tada razvrstavati.

Pogledajmo sam tekst pobliže:

- Prvo je zasijano dobro sjeme;

- Nije vlasnik posijao korov, kao što se pitaju u čudu njegove sluge, nego neprijatelj, i to "dok su njegovi ljudi spavali".

- Grčka riječ koja se ovdje koristi za korov je riječ zizania. Snažna riječ koja je ušla u francuski jezik kako bi izrazila ideju razdora i nesloge. Ovaj korov je tako poseban zato što ga je na početku vrlo teško razlikovati od  prave pšenične biljke. Tek kasnije, kada u potpunosti naraste, razlika je očita. Dok je pšenica kad naraste i dalje zelena, zizania pocrni i otrovna je.

- Sluge vlasnika bi se željele umiješati, iščupati zizaniju, ali ih vlasnik u tome sprečava. Navodi tri razloga: 1) postoji rizik da se time iskorijene i dobre biljke, jer su pod zemljom korijeni obje biljke prepleteni 2) vrijeme odvajanja korova od dobrih biljaka će doći tek na žetvi 3) ne trebaju radnici koji žele iskorijeniti korov odvojiti dobar urod od korova, nego će vlasnik u pravo vrijeme naručiti za to neke druge radnike. 

Kako bismo se trebali ponašati s obzirom na zlo koje ima toliko lica?

Prije nekoliko mjeseci govorio je jedan francuski novinar na radiju o sirijskoj krizi i rekao da je jako teško razlikovati žito od korova u ovoj situaciji. (Na njemačkom govorimo o odvajanju "žita od kukolja", što nije sasvim ista slika). Kad je to rekao pomislila sam, da, točno. Ta usporedba je najpogodnija da opiše ovu krizu i druge sukobe koji nas se tiču. Može nam pomoći promatrati takve krize iz perspektive Kraljevstva Božjeg, može nam pomoći da se smjestimo s obzirom na opcije koje zastupaju različiti činitelji, a osobito vlade zemalja s kojima je naša zemlja u savezu.

U sljedećim stihovima Matejeva Evanđelja, 13. poglavlje navodi se da je vlasnik polja sam Bog i da je diabolos, klevetnik koji sve pomuti, neprijatelj koji je  posijao kukolj. Ovdje je prvi pokazatelj za naša vlastita razmatranja: Zlo postoji, zlo je stvarnost koja se ne može ignorirati niti se smije prikriti lijepim riječima. Zbrka koju proizvode klevete i laži jednih i drugih je tipičan simptom zla. Ono na taj način pokušava razoriti život koji Bog želi vidjeti kako raste i cvate. To je upravo ono što promatramo u Siriji, u Iraku i Ukrajini. Stanje se ne može razriješiti! Laži i nasilje diktiraju ton. Tko su krivci? Separatisti koji govore ruski, Ukrajinci, Rusi, Zapad? Sam predsjednik Assad? Vojnici, koji su dezertirali iz njegove vojske i pretvorili nenasilne prosvjede u nasilnu pobunu? Takozvana Islamska država ili Sjedinjene Države koje su stvorile uvjete kaosa u Iraku 2003. i godine nakon toga? Države koje podržavaju Islamsku državu s kojom je naša zemlja opet povezana barem trgovinski? Države koje isporučuju zaraćenim strana oružje kao što su Njemačka, Francuska, Rusija i SAD? Kako možemo doći do istine u ovom neredu?

Naš parabola sadrži inicijalni odgovor, a to je nešto paradoksalno, ali i ohrabrujuće: Da, postoji zlo i zbunjenost može doseći vrhunac, ali Bog ljubavi je Gospodar povijesti i on je vodi do njenog odredišta. Kada upozorava da ne treba iskorijeniti korov, on ukazuje na to da njegov projekt za ovaj svijet nije u opasnosti! Mora rasti a da ne ustukne pred preprekama koje su tu. Prva poruka koju možemo čuti iz ove parabole je poziv koji susrećemo u mnogim Isusovim govorima: Ne brinite! Danas bismo rekli: Bez panike! Okružna pisma iz kršćanskog samostana Marmusa, sjeverno od Damaska, su me se snažno dojmila u posljednjih nekoliko godina više puta, jer odražavaju upravo to shvaćanje i taj stav: Povjerenje tih ljudi u Boga nije poljuljano, oni neumorno rade na obnovi kuća i obnovi odnosa unatoč svemu što se dogodilo njima i stanovništvu oko njih u posljednjih nekoliko godina.

Druga pouka ove usporedbe je: kada bi se korov prerano iščupao, ugrozio bi se cijeli urod. Kako to možemo razumjeti?

Prilično je riskantno tvrditi da možemo znati tko su dobri, a tko zli. Taj rizik postoji svaki put kada osudimo nekog čovjeka. Tako je lako prepoznati i odrediti krivce, u našim bliskim odnosima ili u političkoj areni. Često mislimo da stojimo na ispravnoj strani, posebno mi na Zapadu, a osobito mi kršćani. Zli su naravno uvijek oni drugi, zar ne? Povijest čovječanstva i povijest kršćanstva je puna takvih jednostavnih misli: u srednjem vijeku su kršćani odlazili u križarske ratove i bili su uvjereni da tako služe Bogu. Takvih križarskih ratova, sa ili bez religijskih motiva, je uvijek bilo. Ni danas nije drugačije: U posljednjih nekoliko godina nekoliko tiranina i drugih lupeža je uklonjeno s lica zemlje. U nekim slučajevima prethodno im se udvaralo i dugo su se tolerirala njihova nedjela. Nažalost, premda su to bez sumnje dubiozne osobe, ubijeni su - zanimljivo je pogledati rječnik koji se koristio za takve akcije: koriste se upravo formulacije kao npr. istrijebiti, istrgnuti, zahvatiti u korijenu, iskorijeniti – a zlo se u tim zemljama samo povećalo, a ne nestalo: Sadam Husein, Osama bin Laden i Muammar al Gaddafi su umrli. Situacija u Iraku i Afganistanu je katastrofalna, a Libija je postala odskočna daska za terorizam i širenje oružja u cijeloj Sjevernoj Africi, da spomenemo samo nekoliko primjera iz zadnjih nekoliko godina. Naš tekst, pak, poziva da ne paničarimo, ali on nam govori i ovo: Ne sudite prije vremena! Nemojte prebrzo misliti da sve znate, ne idite u križarske pohode protiv jednog ili drugog, u kojem mislite da ste prepoznali uzrok svih zala, ne zamišljajte da će sve biti puno bolje kad bi njega uklonili. Isusova prispodoba je lekcija iz poniznosti

Treća pouka ove prispodobe je sljedeća: Bog će sam dati znak u pravom trenutku kad treba razlučiti dobre i loše biljke. Drugi će radnici (kasnije u poglavlju oni se zovu anđeli) ispuniti taj zadatak. Slika žetve koristi se u Bibliji kada se govori o sudu na kraju vremena. A kada je u Bibliji riječ o Božjem sudu, onda se radi o širem pojmu. Riječ je o Božjem vladanju u stvarima koje su ljudima u interesu. I ovdje čujemo novu uputu: Imajte povjerenja u Gospodina povijesti! Neka Bog ima zadnju riječ! Drugim riječima: ne smatrajte sebe Bogom! Ponovo lekcija iz poniznosti

Tri Isusove upute - Ne paničarite, ne sudite ništa prije vremena i imajte povjerenja u Gospodara povijesti - zajedno tvore temelj za ono što bih željela nazvati duhovnost nenasilja. Ako želimo svjedočiti o Božjem miru, onda moramo vježbati da taj stav u svakodnevnom životu prakticiramo. Ovo uvježbavanje je potrebno jer ne uspijeva automatski, niti je lako: Zlo nas čini nervoznima i grozničavima. Često smo u iskušenju da pokrećemo križarske pohode protiv zlotvora i obično vjerujemo vlastitim rješenjima. Međutim, radi se o tome da naučimo zadržati mirnoću, ne suditi prije vremena i imati  povjerenja u onoga koji je bolji sudac naših djela i djela svih ljudi.

No, neki će prigovoriti - što da se učini s obzirom na zlo? Ta ima još nepodnošljivih situacija u našem svijetu! Ne možemo se povući i ništa ne činiti! Ne smijemo biti suučesnici u zlu niti dopustiti da nevini ljudi propadaju zbog  nepravde i nasilja!

Isusova prispodoba o dobrom sjemenu i kukolju nije poziv da se ništa ne čini sve dok Gospodin ne dođe ponovo. To je temelj na kojem možemo graditi naše opredjeljenje za žrtve nasilja. Upozorava nas da ne podlegnemo napasti te pomislimo da možemo iskorijeniti zlo iz svijeta, napasti kojoj redovito podlegne većina političara. Pomaže nam da ne slijedimo pogrešan trag. Ipak, ima posla za radnike u polju čak i ako se korov ne smije bez daljnjega istrijebiti. 

1) Prvo, naš tekst kaže da se korov sijao "dok su ljudi spavali". Spavanje je neophodno za život, ali ovdje ima pogubne posljedice. Isusovi učenici i građani i građanke Kraljevstva Božjeg su budni ljudi, koji pozorno prate događaje, znakove vremena, ljudi koje zanima sudbina njihovih sugrađana, blizu i daleko. Naš svijet treba ljude koji su budni i otvorenih očiju. Radnici u našoj pripovijesti su tako zabrinuti da pitaju vlasnika je li sam zasijao korov... Očajni su, kao što smo i mi često očajni s obzirom na zle događaje te smo u opasnosti da samog Boga smatramo odgovornim za nevolje ljudi. Vlasnik njive je tu da prihvati taj očaj. Budni radnici u Kraljevstvu Božjem se vježbaju u tome da budu oštroumni da bi bolje razumjeli povezanosti u događajima, da bi, na primjer, razumjeli prepletenosti u korijenu kako ne bi zapali u jednostavne obrasce objašnjenja.

2) Nismo pozvani iskorijeniti zlo, ali smo svakako pozvani pružati zlu otpor, kao što smo čuli u čitanju iz poslanice Efežanima, 6. poglavlje. Kristovo uskrsnuće označava pobjedu Boga nad zlom. Nije naša uloga izagnati zlo iz svijeta, ali možemo stati protiv svih oblika zla i protiv svakog nasilja, stati uspravno protiv zla. Takvo protivljenje i takav otpor mogu poprimiti mnoge oblike: tu je gorljiva molitva zagovora, tu su pisma protesta protiv rata i nepravde, postoji odbijanje nošenja oružja. Naša zajednica sudjeluje u kampanji protiv prodaje njemačkog oružja, drugi podržavaju osobe koje se bore protiv ovisnosti. Neki drugi se pak pridružuju nenasilnim prosvjedima. Svaka zajednica treba  sebi postaviti pitanje: u kojem području trebamo i mi reći ne, pružiti otpor, stati uspravno protiv zla?

3) Onaj koji pripovijeda prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju, također naviješta i utjelovljuje dolazak Kraljevstva. Pozvani smo služiti za dobro sjeme. Pozvani smo sami biti dobro sjeme koje Bog sadi u svijetu. Nosimo sa sobom veliki Da Boga za život i za puninu života. Kako bi svijet mogao spoznati da Bog želi život i život u punini za ljude, oni koji ga poznaju trebaju zračiti taj život, oko sebe ga širiti. Isus nije iskorijenio zlo rimske okupacije kako su priželjkivali neki njegovi učenici. Nego je sadio sjeme Kraljevstva tako da je liječio bolesne, marginalizirane ljude uspravljao i siromašnima naviještao radosnu vijest. Sjeme Kraljevstva Božjeg treba biti snažno da ga ne bi ugušio korov. Isus nas uvjerava da će dobro sjeme u svakom slučaju uroditi dobrom žetvom, on potvrđuje da nadolazi Kraljevstvo Božje unatoč smicalicama protivnika. U isto vrijeme nas poziva da ga slijedimo, da bivamo ljudi koji neće ugušiti nov život, već mu, naprotiv, pomoći da procvjeta. Konkretno to se događa mnogim malim i velikim koracima na svim razinama, i privatno i javno. Mislim na ono što čini MCC iz Jordana za sirijske izbjeglice, mislim na kršćanske mirovne timove koji rade na Lesbosu s izbjeglicama ili prate palestinsku djecu na putu do škole da ih ne bi izraelski doseljenici obasuli kamenjem, mislim na malu tvrtku Digger u Švicarskoj u kojoj su mladi menonitski inženjeri razvili stroj koji može očistiti minska polja od neeksplodiranih mina kako bi se zemlja mogla ponovo obrađivati. Mislim na članove i prijatelje Church and Peace na Kosovu i Srbiji koji se brinu da romska djeca dobiju solidno obrazovanje. Popis se može proširiti i na projekte koje podržava ova zajednica.

Ne bojte se, ne sudite prije vremena, imajte povjerenja u Gospodara povijesti. To je odgovor Isusove prispodobe na pitanja koja postavljamo kad smo suočeni sa zlom. Taj odgovor je protuotrov koji nam može pomoći kada se osjećamo paralizirani s obzirom na ljudske katastrofe. Iako smo odustali od iluzije da možemo iskorijeniti zlo iz svijeta, možemo postati praktično suradnici i suradnice u Kraljevstvu Božjem, budni, angažirani i sposobni za otpor. Takav je bio naš prijatelj Wilfried Warneck, koga sam se sjetila na početku ove propovijedi, kao i mnogi drugi ljudi čiji životi i predanost nas nadahnjuju. 

Amen

s njemačkog prevela Judit Raffai

 

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us