Ana Raffai
Prateći raspravu tijekom proteklih mjeseci u hrvatskim i stranim medijima pokrenutu masakrom u Charlie Hebdo/Paris, o odnosu religije i nasilja, ekstremizma i fundamentalizma, s poštovanjem zamjećujem časno nastojanje mnogih vjernika, religijskih predstavnika da samokritički sagledaju svoju vjeru i jednoglasno osude nasilje u ime Boga. Posebno mi je drago da emisije kao što su Ekumena ili Duhovni izazovi oblikuju javno mnijenje u duhu propitivanja i afirmiranja vjere uz istodobno jasno osuđivanje nasilja u ime vjere. U prilog takvom pogledu na vjeru govori i podatak da su u općem rastu gnjeva i ksenofobije u francuskoj javnosti vjernici pokrenuli akcije protiv nasilja, za međureligijski suživot. Dok vlasti u Francuskoj uz svesrdnu podršku širokih narodnih masa odgovaraju na teror u ime Allaha, militarizacijom u ime slobode te rade na dugoročnoj militarizaciji svijesti i društva , jedan mali dio te javnosti, židovi i kršćani odgovorili su sasvim drugačije na teror. Od 7. – 14. ožujka 2015. okupljaju se međureligijske grupe da zajedno poste i tako se „duhovno bore protiv svakog nasilja i razdvajanja“. Akciju međureligijskog posta protiv nasilja inicira udruga Coexiste, okupljaju se grupe koje zajedno razgovaraju i mole za Republiku Francusku.
Podržavam ovu i sve druge geste nenasilja. Priključujem im se. Ipak, bojim se da rasprava o religiji i nasilju treba još jednu dimenziju kako bi urodila uvidima koji pomažu djelovanju protiv nasilja. Yves Congar, koncilski teolog ekumenizma je smatrao da ćemo do ekumenskog zajedništva doći samo na koljenima, mislio je, kroz pokajanje.
Slično mi se čini da put vjernika/ca do pobjede nad nasiljem u ime njihovih religija vodi kroz suočenje s bolnom istinom, da naše religije ipak imaju mnogo više veze s nasiljem, nego li bismo mi željeli da imaju. Religijama se nasilje kroz povijest stalno ponavlja kao matrica ponašanja. Kao vjernici smo dio te priče, koliko god se s njom imamo pravo ne složiti. O tome svjedoči i javni izraz žaljenja sv. Ivana Pavla II zbog nepravdi/nasilja koje je Katolička crkva počinila u povijesti. Smatram da možemo biti relevantni sugovornici/e u pluralnom društvu i djelatni/e u otporu nasilju, tek ako nasilje svoje religijske zajednice/institucije kao i nasilje koje dolazi iz religija sagledamo i prepoznamo što je u njima strukturalno i kulturno nasilje te kada i koje direktno nasilje se religijski legitimira.
Kao doprinos raspravi o religiji i nasilju, ekstremizmu važan je tekst koji je napisao povodom likvidacija karikaturista u Charlie Hebdo i slučajnih kupaca košer dućana u Parizu francuski filozof nenasilja Jean Marie Muller:
„Povijest ljudi je kriminalna do bola, da čovjek izgubi svaku nadu. Nasilje ubojica čini se kao da visi nad našom povijesti poput nekog usuda. Univerzalan zahtjev razumnoj svijesti zabranjuje ubojstvo: „Nećeš ubiti“. Međutim, našim društvima dominira ideologija nasilja koje je nužno, legitimno i časno i koje opravdava ubojstvo. Zbog toga, iz mnogih razloga, čovjek postaje ubojica drugog čovjeka. I često se religija pojavljuje kao integralan dio kriminalnih tragedija koje okrvave svijet.
Čak i ako ne ubijaju „u ime religije“, ljudi ubijaju nebrojno puta zazivajući religiju. U nebrojno situacija religija dopušta ubojicama da opravdaju svoje zlodjelo. Ona im nudi doktrinu legitimnog nasilja i pravednog ubijanja. U mnogim primjerima, glavna pogreška religije je da dopušta ubojicama da vjeruju kako je " Bog s njima".
Zanimljivo je da se religije drže bitno iste doktrine, bez obzira na razlike u nekim naglascima. Nije najvažnije što religije kažu o Bogu, nego što kažu o čovjeku i još jasnije što kažu čovjeku i što mu ne kažu. (…) Kada opravdavaju nasilje, religije izdaju čovjeka. One niječu ljudskost čovjeka.
Često se kritiziraju religije zbog toga što opravdavaju nasilje. Sigurno, religije su odgovorne jer doprinose nasilju, ali još više jer ne doprinose nenasilju. To podrazumijeva da nije više dovoljno da religije osuđuju nasilje. Potrebno je da one prestanu ignorirati nenasilje“
