Božji Duh mira i opraštanja

 

Preporučamo za Duhove

Zajedništvo otpuštenih grijeha

DUHOVI – Božji Duh mira i opraštanja


Dj 2,11; Iv 20,19-23

Ne događa li se često da što kršćani praktično manje nasljeduju Isusa i njegovo evanđelje, to se više pozivaju na “nejasnu” Božju volju, to više prizivaju i skrivaju se iza Duha Svetoga kao da je Božji Duh onaj koji – gotovo “fizički” prisutno – opravdava naše loše riječi i samovoljna ponašanja. Bog jest Duh a što najprije znači da ga se ne može obuhvatiti; njime se ne može upravljati; njegovu se prisutnost i djelovanje ne može određivati. On je poput vjetra, orkana koji odnosi sve naše utvrđene konstrukcije, i poput lahora koji se ne primjećuje a premješta nam nemire pameti; on je poput vatre koja sažiže unutarnje zablude i poput male i gotovo nevidljive iskre u duši koja traži obraćenje. On nije materija ali nije ni raspoloživa duhovna nejasnoća. On je sam nevidljivi ali djelatni Bog u posvemašnjoj slobodi i ljubavi. Božjim Duhom ne možemo ovladati, možemo mu se otvoriti u poniznoj molitvi, izručiti mu se jedino ispravno ako nasljedujemo Isusa koji s Ocem daruje istoga Duha.

Svetkovina Duhova proistječe iz židovske svetkovine žetve koja je opet prerasla u svetkovinu sjećanja na Sinajski savez, a slavila se pedeset dana nakon Pashe – spomena na nenadmašni osloboditeljski izlazak iz kuće ropstva. Kršćanska svetkovina Duhova je svetkovina novoga saveza Boga i ljudi iz svakoga plemena, jezika i naroda u Isusu i po njegovu evanđelju, savez po Isusovim učenicima i svjedocima njegova evanđelja. Nasuprot svevremenoj nezajažljivoj želji malih ili velikih oholih tvoraca babilonskih kula (lokalnih i svjetskih poredaka!) da dosegnu samo Nebo, da zagospodare ljudima, da se svojim “čistim” i “bez-dušnim” jezikom odvoje od drugih, kako se ne bi “onečistili”, stoji – piše Luka u Djelima apostolskim – skromna jeruzalemska zajednica Isusovih učenika raznih jezika i narodā, otvorena Božjem nadahnuću i Božjoj snazi. I svi se oni u Božjem Duhu razumiju te unatoč svim devijacijama kršćanstva njihova će poruka stići do nakraj svijeta i do nas danas.
Luka govori o novom savezu s Bogom, o novom ljudskom zajedništvu u Isusu Kristu koji nije gradio nikakve kuće, a kamoli kule, nego očitovao Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima i narodima. Svetkovina Duhova stoga ne dopušta nikakvo strančarenje, nikakva duhovna robovanja i uskogrudne oaze spiritualnosti, nego otvaranje prema svim ljudima.

Odlomak iz Ivanova evanđelja konkretizira tko je taj Božji Duh koji Isus “udahnjuje” u svoje učenike. Ivan ne piše o događaju duhova u plamenim jezicima, nego kaže da Isus “puše” svoj dah u svoje prijatelje. Oni trebaju disati poput Isusa. Ivan, naime, najprije govori da je Duh Božji neodvojiv od povijesnoga i uskrsloga Isusa. Isus – piše dalje Ivan – onoga istoga prvoga dana u tjednu (prvoga dana u novom vremenu), dana uskrsnuća, dolazi uplašenim učenicima koji su se u strahu zatvorili. Isus u njihov nemir donosi svoj mir. I pokazuje im rane. To je svjedočanstvo za njihovu vjeru. Bez mira koji je dolazi od Isusa i bez Isusova križa ne može se vjerovati. Bez ljubavi koja uključuje križ sve postaje fantazma, duhovnjaštvo, lebdenje po oblacima. Mir dolazi s Isusom. I radost učenika dolazi s uskrslim Isusom koji nosi rane patnje iz ljubavi.
I onda im Isus nalaže da iziđu iz svoga straha, svoga “zatvora”. Radost dosegnutoga susreta mora se naviještati i svjedočiti u svijetu, izvan dvorane posljednje večere, i izvan svetih prostora, posvuda, do nakraj zemlje, na svim jezicima i u svim narodima. Veli im izričito Isus: “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” I dahom svojim, opisuje Ivan, Isus učenicima daruje svoga Duha. Tako nadahnuti učenici su poslani u svijet da otpuštaju grijehe.
Učili smo o darovima Duha Svetoga: o mudrosti, razboritosti, jakosti…, o raznim karizmama i plodovima Duha o kojima Pavao piše: o daru prorokovanja, upravljanja, poučavanja, o daru jezika, čudotvorstvu… Prema Ivanu, međutim, najveći dar Božjega, Očeva i Isusova Duha jest otpuštanje grijeha. I doista nema ništa tako neočekivano snažno, ljudskoj logici najčešće i neshvatljivo, a ipak tako moćno da mijenja i vlastito tijelo kao – otpuštanje grijeha. Zar spontano i ne kažemo za nekoga tko je oprostio grijeh drugoga da se ponio božanski, kao Bog? I zar ovaj svijet i mi u njemu nismo nabrekli od često zatomljene ali neugasive čežnje za jednim novim svijetom, za novim ljudskim zajedništvom, zajedništvom otpuštenih grijeha? Zar ne čeznemo za Isusovom zajednicom, Crkvom koja će biti utočište grešnim ljudima, svima onima koji su slomljeni pod teretom svojih i tuđih zala?

Silazak Duha Svetoga (Emil Nolde)Ne, ne radi ni u kojem slučaju o umanjivanju čovjekove grešnosti ili nijekanju grijeha i zločina čemu smo svjedoci u našim većim i manjim babilonskim zajedništvima. Upravo je riječ o suprotnom, o senzibilnosti za grijeh, u priznanju svoje grešnosti ali i o još većoj vjeri da se na ovoj zemlji može obitavati jedino u miru i s otpuštenim grijesima. Otpuštanje grijeha ne znači njihovo mehaničko brisanje, nego priznanje i izlazak u nov život, nezatvaranje u staru grešnost. Božji Duh otpuštanja grijeha stvara novu zemlju i novo nebo, zapravo nove ljude i nove odnose.
Ako pažljivo slušamo evanđelje vidimo da Isus ne daje svojim učenicima tek “vlast” da otpuštaju grijehe, nego im nalaže, gotovo zapovijeda da to čine uvijek i svima. Svi su Isusovi učenici obvezani na opraštanje grijeha. Jer i Isus je poslan od Oca grešnicima da im otpusti grijehe, da ih izvede na slobodu od grijeha i iznova u njima probudi sposobnost za praštanje kako sebi tako i drugima u vjeri da Bog oprašta. Isus je poslan da grešnike (a kojih drugih ljudi ima na zemlji!) nadahne za milosrdnu ljubav.
Ne postoji veća sličnost s Bogom od praštanja, od otpuštanja grijeha. Zar to nije najveće čudo koje čovjek može učiniti? Opraštanjem, tom bezgraničnom Božjom ljubavlju koja se objavila u Isusu Kristu, produhovljuje se ovaj svijet, naše obitelji, zajednice, narodi i države, ovaj svijet. Preobražavaju se u neslućenu radost ljudskoga zajedništva u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim. Ako pak grijehe svoje ne priznamo, ako svoje grijehe i grijehe drugih zadržavamo, ako ih uskratimo Božjem osloboditeljskom Duhu, i dalje ćemo graditi svoje tašte kule i unesrećujuće fantazme, i dalje ćemo se zatvarati u svoje strahove, ratničke utvrde, depresije i paranoje. Svetkovina Duhova je radosna svetkovina zajedništva oproštenih grijeha. Onaj tko vjeruje da je mu je Bog oprostio i ono što sebi ne bi, ili što mu drugi ne mogu oprostiti, onaj tko vjeruje da su ljudi u stanju opraštati, taj je u stanju graditi duhovsko zajedništvo, Kristovu Crkvu.
Fra Ivan Šarčević

http://svantosarajevo.org/?p=2031

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us