Nenasilje i žene

 

Margaret Hope Bacon

Premda nenasilje seže duboko u ljudsku povijest, tek su u devetnaestom stoljeću i feminizam i nenasilje pronašli svoj izražaj u određenom društvenom aktivizmu. S organizacijom Društva za neopiranje, New England u jesen 1838. i izdavanjem novina ,The Non-Resistant' ('Neopiranje') počeo je pokret za širenje ideja i korištenje nenasilja u borbi za pravdu. Za manje od godinu dana, u srpnju 1848., započinje pokret za ženska ljudska prava „Deklaracijom o ženskim pravima iz Seneca Falls.“

Neposredna blizina dva datuma ovih pokreta nije slučajnost. Oba pokreta su izrasla iz borbe abolicionista protiv ropstva i oba su proizašla od  nove skupine, radikalnih reformista, koji su vjerovali da se kršćanska načela moraju pretvoriti u akciju i koji su prepoznali da su jedno te isto borba za mir i borba za pravdu. Kako je napisala Lydia Maria Child, spisateljica i osnivačica  Društva za neopiranje: „Načela abolicije i ideja nenasilja čine mi se identičnima…prvi je samo dio potonjeg. Nikad nisam nijednu istinu tako jasno vidjela, tim više djeluje čudno da bilo koji konačan um može obuhvatiti jednu, a ne drugu istinu.“

Nisu se svi abolicionisti  s time složili, niti su svi zagovornici neopiranja razumjeli ili prihvatili važnost pitanja ravnopravnosti žena. Osoba koja je ipak preuzela vodstvo i utjelovila u sebi sva tri pitanja bila je Lucretia Mott, mala kvekerica, propovjednica  moćnog duhovnog stasa.

Kada je umrla 1880., New York Times je nazvao Lucretiu Mott „jednom od najboljih borkinja svijeta.“ Borila se većinu svog života za robove; za zaustavljanje rasne diskriminacije; za prava žena, američkih domorodaca, radnika; za slobodu mišljenja i religije. Za nju su bili identični porivi da se bori za pravdu i da koristi metode "moralnog nagovaranja" u toj borbi. Kada bi joj  ljudi predlagali da ispusti jedan od ovih  ciljeva da bi se usredotočila samo na jedan, ona bi se zbunila. Unutarnje svjetlo u njoj tražilo je da se suprotstavi nepravdi gdje god je na nju naišla i to uvijek oružjem ljubavi.

Lucretia Coffin je rođena na otoku Nantucket, bila je dio dugog lanca snažnih, samosvjesnih žena koje je obilježilo kvekersko uvjerenje o rodnoj jednakosti i čije je karaktere oblikovala  njihova pozicija žena pomoraca odgovornih za vođenje trgovine i posjeda, dok su njihovi muževi bili na moru. Lucretia je odrastala sa svojom vatrenom naravi i toplim srcem; prve priče o hvatanju robova i njihovom prijevozu na Karibe su je uznemirile i preobratile te je zauzela pozicije protiv ropstva. Kasnije, u školi u New Yorku, naučila je da žene učiteljice primaju manje od pola plaće u odnosu na učitelje što ju je usmjerilo i odredilo da  mora učiniti nešto i za prava žena.

U osamnaestoj Lucretia se udaje za kolegu učitelja, Jamesa Motta, u Philadelphiji, gdje je provela cijeli život. Iako je ubrzo bila zauzeta s obitelji i svoje šestero djece, bila je nezavisna i aktivna, održavala je nastavu već nekoliko godina nakon udaje, borila se protiv rastućeg konzervativizma među kvekerima,u Religijskom društvu prijatelja i jačala pokret protiv korištenja proizvoda robova, što je bio rani oblik bojkota.

1883. u svojoj četrdesetoj  Lucretia susreće Williama Lloyda Garrisona koji je došao u Philadelphiju organizirati Američko društvo protiv ropstva koje je zagovaralo "upotrebu  tjelesnog oružja za oslobođenje onih u ropstvu." Društvo su činili samo muškarci kao što je tada bio društveni običaj, ali samo četiri dana kasnije Lucretia uspijeva organizirati Filadelfijsko žensko društvo protiv ropstva. Ova skupina može se smatrati danas prvom aktivnom političkom organizacijom žena, predstavljala je odskočnu dasku za pokret za prava žena  i za brak između nenasilja i feminizma.

Žene društva protiv ropstva širile su peticije, organizirale susrete, distribuirale literaturu i skupljale novac. Kao što su otkrile svoje vlastite sposobnosti, počele su propitivati pravilo prema kojem ne mogu govoriti na javnim sastancima na kojima su bili prisutni  muškarci ili ne mogu sudjelovati u svim muškim organizacijama. Dvije žene iz Južne Karoline, Angelina i Sara Grimke, nakon što su se pridružile društvu, započele su privlačiti "mješovitu" publiku kada su govorile protiv ropstva koje poznaju iz djetinjstva. Posljedica toga bilo je "žensko pitanje" koje se žestoko raspravljalo i u kleričkim i abolicijskim krugovima.

Kontroverza je dosegla vrhunac u svibnju 1838. kada se sastala prva godišnja konvencija žena protiv ropstva u Philadelphiji u tek posvećenoj filadelfijskoj dvorani. Okupila se gomila ljudi oko zgrade, bili su ljuti da se crne i bijele žene sastaju i druže, a još više ih je ljutilo da je odlučeno da se dopusti ženi da se obrati muško ženko miješanoj dakle „promiskuitetnoj“ publici. U noći 17. svibnja ova svjetina je uz prešutnu podršku gradonačelnika i njegove policije do temelja spalila novu zgradu. Potom su se spremali napasti dom Mottovih u blizini, spasio ih je prijatelj koji je viknuo „na Mottove" i odveo rulju  u krivom smjeru.

Iako je Lucretia Mott kao kvekerica rasla kao religiozni pacifist i bila zagovornica bojkota, događaji oko paljenja pansilvanijske dvorane su važna prekretnica za njenu cjeloživotnu praksu osobnog nenasilja. Popodne, prije spaljivanja dvorane pobrinula se o sigurnosti žena tako što je tražila od njih da hodaju zajedno povezanih ruku jedna bijela i jedna crna žena  i da ignoriraju provokacije. U noći požara ona, James i njihovi gosti odlučili su čekati smireno dolazak svjetine u njihovu kuću. Sutradan su žene održale sastanak u obližnjim školskim prostorijama, obvezale su se da će povećati, a ne smanjiti svoju praksu zajedničkog okupljanja i da će se boriti još žešće za jednaka prava za žene zajedno s udrugama koje se bore protiv ropstva. Kada se sastala ženska konvencija u Philadelphiji sljedeće godine, Lucretia je vodila niz sastanaka s gradonačelnikom koji je želio osigurati policijsku zaštitu i koji ju je pozvao da spriječi crne i bijele žene da šeću zajedno ulicama. Lucretia je inzistirala da žene ne trebaju takve savjete i da su pripremljene da se same zaštite. Nekoliko mjeseci kasnije, putujući u Delaware sa starijim abolicionistom, Danijelom Neallom, ponudila je svjetini koja je zgrabila njenog partnera da nju ponize umjesto njega i premažu katranom i pospu perjem. "Uzmi mene, budući da sam glavni počinitelj," inzistirala je. "Ne tražim nikakve pogodnosti zbog mog spola.“ Njena upornost izazvala je među masom nelagodu, koja je na kraju samo obilježila Nealla  katranom.

Kada je osnivano Društvo neopiranja New England u jesen 1838., Lucretia nije mogla biti prisutna. Tamo su bile njene dobre prijateljice i prijatelji iz Bostona Maria Chapman, Lydia Maria Child, Anne Weston i Abby Kelley Worcester iz Massachusettsa, svi članovi kampanje za ukidanje ropstva. Sljedeće godine, međutim, Lucretia igra vodeću ulogu na konvenciji, tvrdeći da načela neopiranja treba primijeniti u školama i u odgoju djece kao i u javnom životu. Ovo su neki najgorljiviji muški članovi pokreta neopiranja smatrali previše utopijskim. Malo njih, ako uopće ikoji, je u obitelji njegovalo jednakost u podjeli odgovornosti kao što je bilo u domu Mottovih, i shodno tome vjerojatno nisu prepoznali koje implikacije pokret neopiranja ima za viktorijanske odnose između muža i žene, oca i djeteta.

Lucretia je prakticirala nenasilje i demokraciju u životu svog doma. Svi članovi obitelji Mott, muško i žensko, su imali svoje zadatke tako da kućanski poslovi nisu pali na teret samo jednog člana obitelji. Njen brak s Jamesom bio je jedinstven primjer  međusobne podrške. Često je pozivala tek vjenčane parove da slijede njezin primjer. Njezin moto se često ponavljao na vjenčanjima: "U pravom bračnom odnosu jednaka je nezavisnost muža i žene, uzajamno su jedan o drugom ovisni, a obaveze su im recipročne/obostrane.“

Pokret protiv ropstva je u to doba bio podijeljen oko pitanja neopiranja kao i oko ženskog pitanja. Neki konzervativni abolicionisti, osobito svećenici, usprotivili su se uključivanju tih "diverzantskih" tema u kampanju protiv ropstava. Bilo je niz podjela koje su doživjele vrhunac u svibnju 1840., kada je Abby Kelley je postavljena u poslovni odbor te je polovica američkog društva protiv ropstva napustila društvo da bi osnovala novu organizaciju.

U vrijeme ovog sastanka Lucretia Mott je na otvorenom moru na putu za London, Veliku Britaniju da predstavi Pensilvanijsko društvo protiv ropstva na Svjetskoj konvenciji protiv ropstva. Ona i njezini suputnici uspjeli su dobiti jednaka prava u Pensilvanijskom društvu osamnaest mjeseci ranije, a Društvo protiv ropstva iz New Englanda također je poslalo žene. Nakon što su se oslobodili svojih konzervativnih članova zahvaljujući odcjepljenju, staro Američko društvo protiv ropstva je imenovalo nju kao svog predstavnika u odsutnosti. Kad je stigla u London, dakle, imala je dvostruko sponzorstvo. Pa ipak uskraćen joj je smještaj; Britanci se još nisu suočili sa ženskim pitanjem, a članovi nove organizacije iz SADa koristili su svoje sudjelovanje da bi širili glasine o njoj kao heretiku.

Lucretia se žestoko borila protiv tog isključenja, i zadržala je takvo držanje i dobar način reagiranja da je ipak osvojila brojne obožavatelje. Među njima je bila Anne Knight, mlada britanska žena koja je kasnije inicirala pokret za prava žena u toj zemlji, a i Elizabeth Cady Stanton, tada dvadesetgodišnja nevjesta Henrya Stantona, delegata iz nove organizacije na konvenciji. Elizabeth Cady Stanton je vjerovala u snagu i moć žena cijeli život, ali nikada prije nije vidjela svoje ideale ostvarene u djelovanju poput onoga Lucretie Mott. Ona je tada sebi čvrsto obećala, kako je pisala kasnije u svojim autobiografskim bilješkama, da će učiniti nešto za ženska prava. Posljednjeg dana konvencije dvije žene su zajedno šetale i tom prigodom jedna drugoj obećale da će održati konvenciju nakon povratka u SAD.

Ta konvencija se dugo čekala. Elizabeth Cady Stanton je odmah ostala trudna i sljedeće godine je posvetila odgoju svog dječaka i njegovanju zanimljivog društvenog života na periferiji Bostona. Lucretia se u međuvremenu vratila u borbu na cijelom nizu pitanja. Predavala je energično protiv ropstva, putovala je na Jug, obraćala se kongresmenima i sastajala s predsjednikom da bi izrazila svoje osjećaje; uključila se u prekooceansku razmjenu žene ženama za vrijeme krize između SADa i Velike Britanije vezano uz teritorij  Oregona, tzv „54-40 Or fight“. Zajedno s Društvom prijatelja (kvekerima)  također se borila  za jednaka prava žena u poslovanju crkve i u to vrijeme se morala braniti protiv nastojanja da ju se dezavuira  u Društvu  zbog njenih radikalnih stavova.

Na kraju, međutim, u srpnju 1848., dok je Lucretia bila u posjeti svojoj sestri u New Yorku, srela se sa Stanton na čajanki i odlučile su sazvati konvenciju već sljedeći tjedan. Žurno sazvana, Konvencija u Seneca Fallu je bila uspjeh, zadobila je za sebe odvjetnike i kritičare. Na ovoj konvenciji, kao i u mnogim godinama nakon toga, Lucretia je prepoznata kao spiritus movens pokreta za ženska prava, ona je savjetovala i usmjeravala mlađe žene. Kako je žensko pitanje postajalo sve više kontroverzno i bijesna masa je obično opsjedala nacionalne konvencije, često je bila pozvana da predsjeda sastancima kako bi se iskoristila njena jedinstvena prisutnost da se održi red i mir. I dalje je imala oštar jezik, ali je svoju oštrinu povezala s toplinom duha i bila je sposobna koristiti duhovitost i sarkazam da nježno ukaže huškačkima gdje im je mjesto, a da ih ne vrijeđa.

U svojim govorima na ženskim konvencijama Lucretia je često upućivala na povezanost između ženskih prava, neopiranja i mira. Često je govorila da zapravo treba postići ljudska prava, a ne samo ženska prava: "Ponekad se govorilo da kad bi se žene udružile s muškarcima u njezinim naporima, ne bi bilo toliko nemorala kao do sada u kongresu, na primjer, i na drugim mjestima, ali mi trebamo, mislim, zahtijevati za žene isto što i za muškarce, trebamo staviti ženu u isti rang s muškarcem, a ne samo jačati njenu moć, ili zagovarati njenu superiornost nad njenim bratom. Ako to učinimo, ona će postati jednako vjerojatno tiranin kao muškarac, kao što je bila Katarina Velika. Uvijek je nesigurno ulagati u moć čovjeka nad drugim bićima, njegovim bližnjima. 'Nikoga ne zovi gospodarom'  je jedini pravi nauk, ali budite sigurni da će to biti još bolje pravilo od ovoga koje sada imamo; elementi koji pripadaju ženi kao takvoj i muškarcu kao takvom samo će se lijepo i skladno uklopiti. Možemo se nadati da će biti manje rata, nepravde i netolerancije u svijetu nego li ih je sada."

Tijekom turbulentnih godina oko 1850. nastavila je  praksom  nenasilja tako što je pomagala u nekoliko slučajeva u spašavanju robova te je krenula na izazovni put na Jug kako bi propovijedala protiv ropstva. Dok je mnogo njenih kolega abolicionista počelo preispitivati ideju nenasilja i pružati podršku Johnu Brownu i njegovim sljedbenicima u njihovoj ideji poticanja oružane pobune robova, ona je ostala vjerna nadmoći moralnog oružja. Nakon tragičnog događaja u Harpers Farry pisala je dirljivo o svojoj vjeri u moć nenasilja: „Jer nije John Brown vojnik kojeg slavimo, on je John Brown moralni junak; poštujemo Johna Browna, plemenitog ispovjednika i strpljivog mučenika, mislimo da je ispravno poštovati ga na njegov dan kada su se ljudi digli protiv njega zavedeni  korumpiranim traženje da se ropstvo očuva. Naše oružje je izvađeno iz oružarnice Istine; to su oružja vjere i ljubavi. Ona su znak moralne pobune, snažno izražavanje protivljenja svemu što je pogrešno. Robert Purvis je rekao da sam bila „najratobornija nenasilna osoba koju je ikad vidio.“ Prihvaćam njegovo viđenje mene kao osobe i uživam u njemu. Ja nemam takvu sliku jer sam mirotvorac koji suzdržano podnosi nepravdu nanesenu meni ili robovima. Suprotstavljat ću se svom moralnom snagom kojom sam obdarena. Nisam zagovornik pasivnosti. Kvekerizam prema mojem shvaćanju nije kvijetizam. Ranije su kvekeri bili agitatori, izgrednici mira, te su bili više antipatični u svoje vrijeme zbog optužbi koje danas tako slobodno iznosimo.“

Tijekom građanskog rata ostala je pacifist, podupirala je prigovarače savjesti i ustrajno argumentirala da se borba treba voditi samo moralnom snagom, dok je žalila za najboljima i najhrabrijima koji su umirali na bojištima. Nakon rata posvetila je mnogo snage stvari mira kao odlučna predsjednica Pensilvanijskog društva za mir obnašala je tu dužnost mnogo godina. Istovremeno je pokušala pomiriti zaraćene strane pokreta za ženska prava dok je nastavila podržavati pristup žena profesijama i školama višeg obrazovanja.

Daleko manje znamo, no u to vrijeme radikalnija od Lucretije bila je Abby Kelley koja se udala za kolegu, također radikala, Stephena S. Fostera. Abby je dolazila na sastanke za prava žena, no abolicija ropstva bila joj je prioritet. Ipak, u braku sa Stephenom prakticirala je potpunu podjelu kućanskih poslova i sistem u kojem se jedan partner brinuo za farmu i njihovo jedino dijete, Allu, dok je drugi putovao i govorio protiv ropstva. Nije bila uvijek omiljena, no često je bila cijenjena kao „žena ovog vijeka“. Stephen i Abby bili su posvećeni nenasilju, koje su zajedno dramatično primjenjivali. Jednog vikenda su bili uhićeni u Ohiu zbog dijeljenja literature protiv ropstva na sabat, Abby je šepala i nekoliko šerifovih pomoćnika su ju morali nositi u zatvor i kasnije na sud gdje je apsolutno odbija surađivati sve dok njihov slučaj nije preuzeo mladi odvjetnik koji je također bio protivnik ropstva te je uspio da njih dvoje bude pušteno.

Kasnije, nakon građanskog rata, kada je ozbiljno započeo pokret za pravo glasa žena, Abby i Stephen su odlučili odbiti plaćanje poreza za njihovu farmu u Worcesteru budući da je to bilo oporezivanje bez zastupanja za Abby. Svi su bili zadivljeni činjenicom da su Fosteri bili odlučni u tome, svjesno riskirajući farmu zbog principa, iako su ju jako voljeli.

Građanski neposluh, kakvom je Abby bila predana, postao je omiljena tehnika u dugoj poslijeratnoj borbi za pravo glasa koju je vodila kvekerska feministkinja i pacifistkinja Susan B. Anthony. 1872. godine Susan je s grupom od šesnaest žena ilegalno glasala na izborima u Rochesteru. Osuđena je za tu akciju na sudu i kažnjena sa sto dolara. Odbila je platiti tu sumu i nikad nije bila osuđena zbog toga. Njena izjava na sudu je bila:“Časni sude, nikada neću platiti ni dolar Vaše nepravedne kazne . . . uporno ću i ozbiljno i dalje pozivati sve žene na praktično prepoznavanje starog revolucionarnog gesla da je 'otpor tiraniji poslušnost Bogu'.“ Drugdje su druge žene vodile bdijenja i demonstracije na biračkim mjestima. Četiri godine kasnije, 1876., članovi Nacionalnog društva za žensko pravo glasa  prekinuli su proslavu Stogodišnjice Deklaracije o neovisnosti u dvorani Neovisnosti u Philadelphiji da bi predstavili začuđenim delegatima promijenjenu verziju Deklaracije o pravima žena.

Većina sufražetkinja je u zadnjem desetljeću devetnaestob stoljeća bila zaokupljena i drugim reformama koje se tiču žena; umjerenost u piću, zaštita za žene i djecu koji rade i izbacivanje vojne obuke iz škola. Iako su neke Afroamerikanke bile uključene u pokret, postojala je tendencija da se odmaknu od ranije bliskog saveza između Crnaca i žena i da  ženski pokret postane fenomen srednje bijele klase. To je postalo još izraženije kada se težnja za pravo glasa zaustavila u dvadesetom stoljeću na tome da su žene počele sužavati fokus djelovanja samo  na pravo glasa.

Rastući konzervatizam pokreta za pravo glasa žena osporila je za vrijeme Prvog svjetskog rata Alice Paul, filadelfijska kvekerica koja je sudjelovala u Britanskom pokretu za pravo glasa žena pod vodstvom žena iz obitelji Pankhurst i vratila se u Sjedinjene države kako bi predstavila borbenije metode u nesigurnoj kampanji. Bila je protiv rata i kada su Sjedinjene države ušle u rat, organizirala je prosvjed ispred Bijele kuće, protestirajući protiv američke borbe za demokraciju izvan države, dok je toliko malo demokracije u njoj samoj. Kada je policija uhitila prosvjednika zbog „ometanja prometa“, ona ih je uputila da odbiju hranu u zatvoru i da se suprotstave prisilnom hranjenju. Vijesti o tom događaju pokrenule su žene iz cijele zemlje koje su se uputile u Washington da pomognu konačno izglasavanje Devetnaestog amandmana. Alice Paul je prepoznala da je pravo glasa žena samo jedan od mnogih feminističkih problema, te je odlučila da će se posvetiti izglasavanju Amandmana jednakih prava. Sjetila se da je Lucretia Mott, koja je bila njen uzor cijelog života, bila prva predsjednica Američkog društva jednakih prava u vrijeme nakon Građanskog rata kada se mislilo da je moguće povezati interese Crnaca i žena. Odlučila je nazvati amandman za jednaka prava kako je predstavljen 1923. godine u Kongresu, amandman Lucretie Mott.

Prema tome, devedeset godina nakon što je Filadelfijsko žensko društvo protiv ropstva osnovano, suština ideje – feminizam, nenasilje i socijalna pravednost - koju je Mott predstavila svojim suvremenicima je bila prisutna na otvaranju nove faze borbe. Nisu sve feministkinje  u devetnaestom i dvadesetom stoljeću vidjele tu poveznicu ili dijelile ovu središnju viziju, no sve su mogle svjedočiti kako je njihov izazov muškoj nadmoći izazvao cijeli društveni sistem. Mott je rekla za svoje kolege 1853.: „Bilo koja velika promjena mora očekivati protivljenje, zato što udara u sam temelj privilegije.“ U najširem smislu, možemo reći da nenasilje može biti moćan alat u feminističkoj borbi za socijalne promjene i pravdu.
 

Preveli: Gustav Raffai i Zvijezdana Posavec

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us