U Bibliji piše da se dug može oprostiti svake sedme godine. Političke inicijative se nadovezuju na tu tradiciju. No Crkve o tom šute.

Autor: Christoph Fleischmann

Podrazumijeva se: dugovi se moraju otplatiti. Netko se obvezao kada je posudio novac; njegova je dužnost, dug podmiriti u najkasnijem dogovorenom roku. Takva je barem uobičajena predodžba. Ekonomski dugovi potkrijepljeni su često i moralnim osjećajem dužnosti - pogotovo kada dužnik ne plati dug u potpunosti  ili ga ne može platiti do najkasnijeg dogovorenog termina. Upravo to igra ulogu u debati oko grčkog državnog duga.

Nema sumnje:dugovi se trebaju otpustiti - u redovnim razmacima, iznova i iznova.  Kršćani koji se svake nedjelje sastaju na bogoslužju, svaki se put obvezuju na oprost dugova. U „Očenašu“ mole za oprost dugova pred Bogom i istovremeno objašnjavaju da su sami već oprostili svojim dužnicima njihove dugove ili barem da to namjeravaju učiniti: „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. U 16. stoljeću vrlo često korišten termin „dužnik“  znači, kao i grčka riječ s koje je prevedena, prvenstveno dužnik u ekonomskom smislu. No rijetko oni koji mole Očenaš misle još na to.

Među vama ne smije biti siromašnih

Pri tom biblijska tradiciji sugerira da se u dužnicima iz molitve Očenaša vide upravo i ekonomski dužnici. Jer opraštanje dugova dužnicima u redovnim razmacima je biblijska naredba. U Knjizi Ponovljenog zakona, sabrani su stariji pravni tekstovi u kojima se poziva na oprost duga svake sedme godine, a  naziva se „jubilarna godina“. Je li to dopusnica za labav moral kod vraćanja duga? Možda. Svakako se potencijalne vjerovnike potiče da ne odbijaju davati kredite pred uskoro nadolazeću jubilarnu godinu. Naprotiv, poticani su na velikodušnu posudbu uz polog – i na taj način na vlastite oči svjesno otpisati pokoji kredit.

„Kada posuđujete samo onima, od kojih ćete se  nadat nešto dobiti, kakvo li vam uzdarje od tog?“, pita Isus Nazarećanin u Evanđelju po Luki. To je otvoren poziv, da se krediti čak i uz rizik posudbe, moraju otpustiti. Pri tom se samo usput spominje, da polog po biblijskom zakonu  nije bio uvjet za  kredit; čak se niti iznos kredita ne bi trebalo očekivati natrag.

Osim toga, jubilarna godina je predviđala da se one ljude, koji su zbog kredita postali robovima, otpusti na slobodu - i uz to im treba dati pristojni početni kapital kako bi mogli krenuti svojim putem.  „I kada ga pustiš, ne bi ga od sebe trebao otpratiti praznih ruku, nego ga natovari svojim ovcama, žitom, vinom, tako da mu dadeš  od onoga čime te tvoj Gospodin Bog blagoslovio.“ Slično je i u molbi Očenaša uspostavljen odnos između iskustva milosti koja je od Boga dana i oprosta duga: podsjeća se da su i naši preci bili robovi, i da su bili sretni zbog oslobođenja iz ropstva: „Trebaš misliti na to da si i ti nekada bio sluga u Egiptu i da te Gospodin, Bog tvoj oslobodio; zato ti ja danas naređujem da to isto učiniš.“

U zakonu iz Knjige ponovljenog zakona piše i na što se to odnosi: „Među vama ne smije biti niti jedna siromašna osoba: Bog će te blagosloviti  zemljom, koju će ti On dati u nasljeđe.“ Božji dar Izraelcima treba se odražavati u zajednici koja ne ostavlja nikoga siromašnim. Ili manje teološki rečeno: radi se o socijalnim propisima, koji bi trebali spriječiti raslojavanje društva na bogate i siromašne. Zaduživanje je u antičkom agrarnom društvu bio glavni uzrok osiromašenja stanovništva. Dokazi  u Nehemiji i spisima iz rimskog doba  pokazuju da oprost duga nije samo utopija koja je postala zakon, nego je došlo do njegove sasvim normalne primjene.

No mogu li se pravila iz  poljoprivrednim društvima primijeniti danas?  Jürgen Kaiser iz inicijative erlassjahr.desmatra da stari zakon nudi praktične smjernice i danas: čvrsti ritam svakih sedam godina bi institucionalizirao oprost duga i učinio ga neovisnim od dobronamjernosti vjerovnika. S pravnim zahtjevom bi “opstanak dužnika u dostojanstvu” zadržalo prioritet naspram tvrdnji vjerovnika. Moderni osobni stečajni zakon već sadržava elemente biblijskog zakonodavstva, kaže Kaiser: kao i za jubilarnu godinu, trebao bi biti zakonski mehanizam da se prema dugovima odnosimo na human način. Kada je život zaduženih ugrožen, to se  kosi s tvrdnjama vjerovnika ; minimum egzistencije bi trebao biti besplatno obećan  bez obzira na visinu potraživanja vjerovnika.

Londonski ugovor o dugovima

Klub erlassjahr.de priprema se intenzivno već duže vrijeme na državni stečajni postupak. Do sada su stečaj mogle prijaviti samo tvrtke i privatne osobe. Države su se smatrale vječnim dužnicima, od kojih  se moglo tražiti povrat dugova prijašnjih generacija i onih prije njih. U novoj kampanji „Krajnje je vrijeme za rješenje dužničke krize“ erlassjahr.de lobira da se uspostavi u okviru UN-a stečajni postupak za države (pogledaj mali članak na kraju ovog teksta).

A Grčka? Naravno da bi i Grčkoj trebali smanjiti dugove, kako bi gospodarski mogla zdravije rasti, Kaiserovo je mišljenje (Publik- Forum 3/2015). Erlassjahr.de podsjeća na povijesni primjer koji bi trebao potaknuti Njemačku na veću solidarnost: U Londonskom ugovoru o otpustu dugova od 27. veljače 1953. Njemačkoj je od strane ratnih protivnika oprošteno 50% inozemnog duga.; a za ostalih 50% dogovoreni su jeftini uvjeti otplate. Njemačka je mogla obustaviti otplatu duga  spram vjerovnika, da je imala negativnu trgovinsku bilancu tj. da je sa strane dužnika bilo više uvoza nego izvoza. Ta odluka se takoreći preventivno pobrinula da dužničke države iz njemačke puno uvoze, što je bio važan preduvjet za „gospodarsko čudo“  i jaka orijentacija na izvoz njemačkog gospodarstva. Propis koji bi i Grčkoj mogao pomoći, smatra Jürgen Kaiser: prvo gospodarski oporavak, onda otplata duga.

U kolektivnom sjećanju Nijemaca Londonski ugovor ne igra nikakvu ulogu, većina  ni ne zna za njega. Zato se drže slike marljivih Nijemaca, koji su nakon rata sami zaradili svoj oporavak. Nitko ni ne pomišlja „da si i ti bio sluga u Egiptu, i da te je Gospodin, Bog tvoj oslobodio“.  Nitko se ne sjeća dobročinstva iz prošlosti, koja su danas uskraćena Grčkoj.

Jubilej opraštanja dugova 2000. - već zaboravljen?

A Crkve? Ni one se ne sjećaju toga. Neobično su tihe, kada se radi o dužničkoj krizi u Europi. Čak i u ekumenskom dokumentu o socijalnoj sigurnosti iz prošle godine piše samo jedna štura rečenica na temu zemalja Europske unije u krizi: „S velikom zabrinutošću promatramo da je u pojedinim europskim zemljama smanjenje prihoda u koliziji s proračunom dovelo do teških socijalnih potresa.“ O oprostu duga ni riječi, no zato se dokument načelno slaže  s njemačkom politikom „fiskalne konsolidacije“.

Iznenađuje da je devedesetih godina, kada se radilo o dugovima zemalja u razvoju  „Jubilej otpusta dugova 2000“  bio veliki pokret i Crkva veliki dio njega. Činilo se zdravorazumski, da poruka o Božjem oprostu i oprost grijeha idu ruku pod ruku. Teološki govoreći se do danas nije ništa puno promijenilo, ali je drugačije političko raspoloženje u državi.

Očito su se Crkve tom raspoloženju prilagodile. Dok se kod  dugova zemalja u razvoju nije detaljno raspravljalo tko daje novac, govori se da će u slučaju južno europskih dužnika oni živjeti „na naš račun“. Zar oprost duga više nije tema jer se navodno radi o „našim“  novcima?

Crkve su se čak i u etničkoj ocjeni prilagodile  tadašnjim standardima. Države sa visokim iznodims duga smatraju se „krivima“:  živjele bi na račun budućnosti.  Pritom se ne razmišlja da su dugovi jednih, imovina drugih. Nisu li dužnici također umiješani u tu krađu budućih mogućnosti? Nadaju se budućim dobitima iz svojih investicija. Određivanje budućnosti pomoću najefektivnije zarade omogućuju dužnici i vjerovnici zajedno.

A vjerovnici su i Crkve. Investicije dviju najvećih Crkava u Njemačkoj se procjenjuje na oko 60 milijardi eura - jedna vjerojatno vrlo konzervativna procjena. Predstavnik crkvene zaklade otkrio nam je u povjerenju  da se naravno i s grčkim državnim obveznicama može zaraditi novac - kada ih se na vrijeme ponovno otkupi. No i kada ne bi bilo grčkog duga u dioničarskom portfelju- Crkve bi i dalje bile i jesu veliki investitori.

Tako je crkvenim menadžerima u pravilu držanje morala koji dužnika zadržava da otplati svoje dugove, ugodnije nego velikodušan otpust kredita, kako bi drugima omogućili ljudsko dostojanstveni život - iako nedjeljom mole: „ kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.

„Krajnje je vrijeme!“ Izložbom  u drezdenskoj crkvi Sveta tri kralja pokreće razvojnopolitički savez „erlassjahr.de - Razvoj treba oprost“ svoju kampanjom „Krajnje je vrijeme za rješenje dužničke krize!“.  Povod je drezdenski susret ministara financija G7 od 27. do 29. svibnja.  „Ne želimo prihvatiti da pridajemo više značenja povratu duga nego životnim uvjetima ljudi u dužničkim državama,“ objašnjava kampanju politički koordinator erlassjahr.de, Jürgen Kaiser. Na izložbi će biti prikazano koje posljedice ima dugovanje države u zemljama poput Bolivije, afričkim zemaljama južno od Sahare i državama u Euro-krizi. Savez  postavlja konkretne zahtjeve ministrima financija putem akcija uz korištenje razglednica i video zapisa. (kontakt: www.erlassjahr.de; tel.0211/4693-196) 

Za RAND prevela Judit Raffai