- podsjećanje na nenasilje -

Svi se posvadiše, riječima pobiše i sad ti piši o dijalogu i nenasilju….

„Neki odgovori na izazove izgradnje mira, integracije i solidarnosti u Hrvatskoj“.
Smišljala sam, sjedeći pred naslovom ove tribine, što bi to bila u njemu moja podtema. Znala sam da želim govoriti vezano uz ključne riječi dijalog i nenasilje, no teško su mi nadolazile točne riječi. Kako zagovarati nenasilje i dijalog dok u javnosti prevladava ozračje kontaminirano frustracijom i nasiljem?  Bitke iz svih raspoloživih verbalnih oružja su doduše nešto utihnule, ali još uvijek sam podobro zahvaćena nemirom. Kako progovoriti o čežnji za dijalogom i nenasiljem ?

S druge strane, nije li upravo danas vrijeme i obaveza nagovarati na nenasilje i dijalog? Kao  povod neka nam posluži sutrašnji Međunarodni dan ljudskih prava i peta obljetnica dodjele priznanja " Krunoslav Sukić". Dijalog i nenasilje su dvije riječi koje poput epskih epiteta vežem uz Krunu kakvog ga poznajem, koji je znao i savinutim tijelom pokazati svoj stav slušanja i prihvaćanja sugovornika; koji je, kako piše Christof Ziemer u svojoj pjesmi posvećenoj Kruni, „trebao vremena kada govori, a kada drugi govore, imao vremena“1,  te tako pleo međusobno poštovanje u odnosu ravnopravnih osoba.  
Podijelit ću s vama nekoliko misli kako bismo razgovorom tražili odgovore na postavljena pitanja našeg doprinosa miru, integraciji i solidarnosti u društvu. Moj neposredni cilj je podsjećati: želim podsjetiti što može poslužiti kao orijentir, što bi moglo pomoći da se oslobodimo iz zapletanja u nasilje kako bismo svoje ponašanje upravljali prema nenasilnom.   Podsjetnici su poput reflektora. Oni usmjeravaju pažnju na umijeće mira koje je prepoznatljivo kada znamo povezati stav i vještinu, te je vrijednost koju branimo u skladu s načinom na koji je branimo. Tako naše ponašanje pokazuje kako izgleda ta vrijednost, odnosno u što zapravo vjerujemo. Ponašanje je toliko važno budući da je nenasilje relativno, kaže jedan francuski filozof (Muller),  uvijek u odnosu prema konkretnim ljudima i konkretnoj prilici za koju je skrojeno kao primijenjen odgovor na ugrozu nasilja, na strah ili nemoć pred težinom i neredom koji nasilje generira. Istovremeno, podsjetit ću na neke ljude koji su uspjeli živjeti to umijeće i time potvrditi da je put nenasilja moguć.
Kada smo sredinom studenog ove godine kao inicijativa Vjernici za mir (VzM) u Islamskom centru u Rijeci predstavljali Deklaraciju vjernika i vjernica za mir pozvala sam prisutne članove i članice ove inicijative da ustanu, kako bi ih gosti tribine prepoznali, s namjerom da vide tko stoji iza teksta Deklaracije. Na moj poziv neka ustanu Vjernici za mir, ustala je cijela dvorana.
To je bio jedan od najdirljivijih trenutaka večeri. Spominjem uvodno ovu scenu kako bih prizvala u svijest da u mnogim ljudima postoji negdje čežnja za mirom, nenasiljem te valja pretpostaviti da se i odgovor na pitanja IM, kako ih postavlja naslov ove tribine, skriva u ljudima. Kako god da se ti isti ljudi pokazali u svojim sukobima, ima nešto što je klica nenasilja u svakom čovjeku. Tu klicu  želimo podržati i posvijestiti kako bi jačala  samosvijest da smo sposobni za dijalog i nenasilje. Mi možemo postajati djelotvorni alati IM te, kako kaže Hildegard Goss Mayr, snagom ljubavi i istine pobijediti mržnju i nasilje.

Mimetika nasilja
Nedvojbeno, poziv na dijalog u aktualnom društvenom kontekstu u Hrvatskoj poziv je  na dijalog u kontekstu otpora, javnog zalaganja za vrijednosti ljudskih prava i protiv isključivanja. Dijalog je oblik djelovanja u stavu otpora protiv diskriminacije. Strah od legitimiranja isključivosti i diskriminacije je više nego opravdan; ne samo zbog znanja kakve posljedice je ostavilo legitimiranje isključivosti u fašizmu 20. st., nego i zbog posljedica koje trpimo iz zadnjeg rata u regiji kojega smo većina i svjedoci. Poziv na dijalog u kontekstu otpora takvoj diskriminaciji je svjesno usmjeravanje ponašanja i stava pojedinaca i grupa koji se uključuju u društvene sukobe da u sebi i svojim strategijama izgrađuju imuni sustav naspram onoga što René Girard naziva „mimetikom nasilja“. Naime, suprotstavljanje nasilju koje nije osvijestilo niti razvilo strategije nenasilnog otpora u opasnosti je da i samo brzo padne pod utjecaj nasilja kojem se suprotstavlja, da ga počinje oponašati te nakon nekog vremena i sliči onome protiv čega je ustalo. Klasičan primjer mimetike nasilja je ratni sukob u kojem sama činjenica obrane ne štiti od oponašanja napadača, kako iskustvo pokazuje. Drugi primjer su aktualne polemike u kojima rat riječima, govor mržnje, vrijeđanje, a još više prezir, odbacivanje, nisu pridržani samo jednoj strani u tom sukobu. Poziv na stav dijaloga, na rizik empatije prema protivniku  poziv je na otpor oponašanju nasilja kojem se suprotstavljamo javnim govorom.

Dijalog  kroz primjer Ericha Frieda
Upravo zbog toga da ne podlegnemo matrici nasilja podsjećam na Gandhijev aksiom nenasilja „budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“ koji je njemački Židov, pjesnik Erich Fried, izrazio u pjesmi Würde:  „Gdje nema slobode, ti si sloboda, gdje nema dostojanstva, ti si dostojanstvo, gdje nema topline, niti blizine čovjeka i čovjeka, ti si blizina i toplina, srce svijeta koje srca nema.“ ( „Wo keine Freiheit ist, bist Du die Freiheit/ Wo keine Würde ist, bist du die Würde/ Wo keine Wärme ist, keine Nähe von Mensch zu mensch, bist Du die Nähe und die Wärme, herz der herzlosen Welt.“)
Za njemačku ljevicu druge polovice prošlog stoljeća Erich Fried je autoritet osobito zbog britke kritike militarizma, uključujući i okupacijsku politiku Izraela, zemlje koju voli kao svoju domovinu, a ipak u pjesmi Čuj Izraele piše: „Kada ste bili proganjani, bio sam jedan od vas. Kako da to i ostanem kada ste postali progonitelji?“2
Erich Fried je Židov čija obitelj je desetkovana u nacističkom režimu; bio je svjedok mučenju i pogubljenju svog oca; sam je za dlaku izmakao smrti. Iz američkog egzila vratio se u svoj jezik, njemački, kojeg definira kao svoju domovinu. Važan instrument njegovog političkog djelovanja je upravo dijalog. Antologijski je primjer njegova posjeta zatvoreniku, mladiću koji je bio osuđen na četiri godine zatvora zbog prakticiranja nacističke ideologije. Fried je smatrao da je zatvor kontraproduktivan, da će samo učvrstiti mladića u njegovim neonacističkim stavovima. Umjesto izolacije, Fried se odlučuje za komunikaciju što su mu neki njegovi istomišljenici na ljevici zamjerili. Fried je posjetio mladića u zatvoru, govorio mu o onome što je proživio u Hitlerovo vrijeme, pričao mu o članovima svoje obitelji koji su stradali. Nije zabilježeno što je u tom razgovoru kazao njegov sugovornik, mladi neonacist. Zabilježeno je samo da je nakon tog razgovora komentirao kako sada zna da je ipak stradalo šest milijuna Židova, što očito prije nije vjerovao.  A povjerovao je pjesniku jer da „Fried nikad ne laže“. Kada se danas zalažem za dijalog i put nenasilja, pozivam se na Ericha Frieda,  Židova koji je izgubio obitelj u nacističkom pogromu, a svejedno je smatrao da ima smisla razgovarati s osobom koja zagovara istu ideologiju koja je pokosila njegovu obitelj. Njegov primjer je obvezujući koliko god u konkretnom trenutku djeluje nestvaran za oponašanje. Mjesto odluke za nenasilje je izbor prekoračenja demarkacione linije koja dijeli „naše“ od naših protivnika i koji u pravilu prati neslaganje iz redova vlastite grupe.

Protiv prezira – apel Dietricha Bonhoeffera
Pretpostavka za korake prema dijalogu je otpor protiv prezira drugih ljudi. U svom djelu Otpor i predanje evangelički teolog, koji je organiziranje Ispovijedajuće crkve protiv nacističkog režima platio životom jer je egzekutiran krajem II svjetskog rata, Dietrich Bonhoeffer upozorava: „Mi smo skloni preziranju ljudi. Znamo dobro da na to nemamo nikakva prava i da time zapadamo u najneplodniji odnos prema ljudima. […]prezirući čovjeka padamo upravo u glavnu pogrešku naših protivnika. Onaj tko prezire nekog čovjeka neće moći od njega nešto stvoriti.“3
Bonhoeffer nastavlja ovu misao o nedopustivosti prezira te zaključuje kao i Goss Mayr kako je jedini pristup drugom čovjeku, koji je dostojan ljudskog imena,  želja da se bude s drugima zajedno. To pravilo ne prestaje važiti u situacijama sukoba. Nevjerojatno je da ga možemo tako lako zaboraviti. I da možemo vjerovati kako će neslaganje s mišljenjem drugoga brže polučiti pobjedu vlastitog mišljenja ako protivniku uskratimo uvažavanje. Kao da će etiketiranje ili vrijeđanje išta pomaknuti u odnosu nerazumijevanja. Kao da nemamo pameti da shvatimo da vrijeđanje samo produbljuje jaz, da interpretacije samo učvršćuju drugu stranu u onome s čime se mi ne slažemo. Radi uključivosti, radi dijaloga, važno je podsjećati kako nikada i pod nikojim uvjetima nemamo pravo na prezir i omalovažavanje. Niti kada sami uvredu primimo. Nismo pod zakonom nužde i ne moramo reagirati na impulse izvana. Zakon osoba resi kao konstitutivna karakteristika upravo sloboda, sloboda izbora. Mi možemo ali ne moramo vratiti istom mjerom. Ispravnost našeg djelovanja ne proizlazi iz onoga na što smo isprovocirani reagirali, nego iz onoga što kao vrijednosti zastupamo. Nadalje, dobit ovog  stava nenasilja koji slijedi postulat „budi strog prema problemu, ali možeš biti blag prema osobi“,  je dobit u diferenciranom promatranju: odnos prema protivniku koji uključuje uvažavanje dopušta da se on mijenja, dopušta da vidimo njegove dobre strane. Dopušta sućutno slušanje, empatiju, što je sve priprema i alat dijaloga.

Nenasilje vs.  revolucija prema Tolstoju
Obično nema većih prigovora empatičnosti u svakodnevnom životu. Isprobana kao alat nenasilja empatija se smatra korisnom vještinom za rješavanje međuljudskih sukoba. Sumnja raste kada se o empatiji razmišlja u makropolitičkom kontekstu. Nepovjerenje prema nenasilju, koje doduše funkcionira na mikro razini, ali se ne smatra relevantnom strategijom u javnopolitičkim sukobima/kontekstu, pokazuje da je slabo poznato kako je upravo uzajamna povezanost ahimse i satyagrahe  bitna za Gandhijev te kasnije Kingov koncept nenasilnog otpora. Ako je ahimsa (doslovno značenje da nikome ne naudim) pretpostavka efikasnog nenasilja, onda je neophodno umrežiti dvije razine, makro i mikro, razinu društvenog i razinu osobnog. Snaga nenasilja proizlazi iz osobnog opredjeljenja da se u svakom slučaju, a ne samo onom jednostavnijem, odbaci nasilje, pa makar se činilo u trenutku odluke da gubimo zauzete pozicije. Obrana sebe na račun drugoga otvara vrata nasilju. Uspijemo li u trenutku kada smo pred zidom i mislimo da nam je jedini izlaz u povredi drugoga radi svoje obrane zastati i izabrati otpor, usmjerili smo se prema nenasilnom odgovoru na napad. Prema Tolstoju, koji je Gandhija inspirirao i podržao u razvoju koncepta nenasilne strategije, satyagrahe, „ Svako nasilje: rat, pljačka, smaknuća, nisu posljedica prirodnih sila, nego su djelo zabludjelih ljudi lišenih istine.[…]  Ljudi koje međusobno veže obmana tvore nešto nalik na čvrsto zbijenu masu. […] Sva razumna djelatnost čovjeka usmjerena je na uništenje te zbijenosti. Sve su revolucije samo pokušaji da se ta masa razbije nasiljem. […] Ljudi po njoj tuku; međutim, pokušavajući je razbiti, oni je samo kuju.“4. Potrebno je, prema Tolstoju, činiti suprotno, izbavljati pojedince, postepeno, jednog po jednog iz mase ukliještene u nasilje, pokazujući drugačijim ponašanjem što smatramo da je izgrađujuće i što preobražava odnose. Ili njegovim riječima: „unoseći svjetlo u svijest svakog čovjeka“.5

Jednostrano za mir – politički princip Dorothee Sölle
Odluka da se zalažemo za dijalog, za koherenciju stava i ponašanja koja se onda prepoznaje u nenasilnom djelovanju,  ovisi o svakoj osobi, a ne o izvanjskim okolnostima. Pozvani smo da sa svoje strane pokrenemo dijalog. Zbog svojih razloga, usprkos nasilju oko nas. Dijaloški stav nam nitko ne može oduzeti, u svakoj situaciji možemo ga njegovati. Zauzimanje za dijalog traži da ulažemo  više napora kada izvana pristižu napadi. Nasilje isisava iz pojedinca i zajednice ogromnu energiju. Tim više ima smisla sa svoje strane, unilateralno graditi odnose prihvaćanja. Ideja unilateralnog zalaganja za mir potječe od teologinje Dorothee Sölle koja smatra : „Ako zaista želimo mir, moramo početi ondje gdje se nalazimo, na našoj strani, a ona može biti samo jedna“.6 Ovaj princip unilateralnosti – jednostranosti primjenjujem na dijalog. Zagovaram dijaloški stav koji se oslobađa uvjetovanosti ako – onda , ako oni onda ćemo i mi. U tom smislu dijaloški stav ne ovisi od ponašanja drugih u sukobu. To znači kormilarenje sukobom i energijom nasilja prema rješavanju problema. U tom procesu drugi ljudi prestaju predstavljati smetnju koju treba otkloniti, nego se mogu prepoznati kao oni, koji  zajedno s nama  čine konkretnu situaciju prilikom da stvaramo prostore za druge u svom sustavu vrijednosti i konačno u sebi i na taj način preuzmemo odgovornost za mir koje je naše zajedničko dobro.

__________________________
1ZIEMER, Christof, pjesma "Pohvala laganosti mirotvorca - za Krunu" (iz K.Kruhonja pošte)

2Als wir verfolgt wurden,
war ich einer von euch,
War kann ich das bleiben,
wenn ich Verfolger werdet?

3BONHOEFFER; D (1993.), Otpor i predanje, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, str.17

4TOLSTOJ, Lav Nikolajević (2012.), U što vjerujem?, Zagreb: Vbz str.155

6SOELLE, D (1982.), Aufrüstung tötet auch ohne Kreig, Stuttgart:Kreuz Verlag, str.83 i sl.

_________________________

Uvodničarski tekst za tribinu povodom pete obljetnice dodjele priznanja "Krunoslav Sukić"
Ana Raffai 9. prosinca 2013.