Povodom Međunarodnog dana nenasilja 2.listopada. RAND poklanja tekst „Treći put“ u kojem se Ana Raffai osvrće na aktualni politički sukob u Hrvatskoj. Aludirajući na teologiju Walter Winka tekst je naslovljen s  Treći put  jer pokušava kako načinom izražavanja tako i sadržajem prokrčiti drugačije staze prema dijalogu od onih koje su nam danas u Hrvatskoj ponuđene.
TREĆI PUT
- Rane ne liječi vrijeme nego izgradnja mira -

18. rujna 2013. Matica hrvatska i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara organizirali su tribinu pod naslovom „Što je Vukovar Hrvatskoj“. Povod ovoj tribini je sukob koji već duže uznemiruje javnost Vukovara i cijele Hrvatske vezano uz postavljanje ćiriličnih ploča na javnim institucijama na što srpska nacionalna manjina ima pravo po pravilima važećeg zakona. Otpor postavljanju ploča na ćirilici pružaju građani organizirani u navedenom stožeru. Njihov zahtjev je da se Vukovar zbog ratnih stradanja u domovinskom ratu protiv agresije na Hrvatsku iz Srbije  proglasi gradom od posebnog pijeteta te da se odgodi za neko kasnije vrijeme postavljanje natpisa na ćirilici. Ovaj tekst, koji RAND postavlja na svoju stranicu povodom Međunarodnog dana mira 21.09., ima kao povod  dvije izjave s okruglog stola koji je dijelom  snimljen i dokumentiran na http://webtv.dnevno.hr/dvojezicne-ploce-u-vukovaru-uvedene-prerano-i-preko-koljena
Zahvalna sam organizatorima okruglog stola „Što je Vukovar Hrvatskoj“, održanog  u Zagrebu 18. rujna u Matici Hrvatskoj što su snimili barem dio izlaganja sudionica i sudionika ovog važnog skupa za otvaranje dijaloga oko sukoba čiji povod je postavljanje službenih natpisa na ćiriličnom pismu u Vukovaru. Ohrabrila me ova inicijativa Matice hrvatske i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara te im želim da je nastave, da ovo bude prvi u nizu okruglih stolova koji služe transformaciji sukoba putem dijaloga. Ovaj tekst je doprinos istom poduhvatu kao refleksija koja treba služiti efikasnijem mirotvornom djelovanju.
Slušajući izjave gostiju i gošća okruglog stola „Što je Vukovar Hrvatskoj“  zastala sam na tezi, koju je predstavila gđa Vesna Škare-Ožbolt  kako je za sukob u Vukovaru korisno iskustvo izgradnje povjerenja i pomirenja između dva krvna neprijatelja II. svjetskog rata, Nijemaca i Francuza za koje je bilo potrebno više desetljeća te se nije na brzinu uvodilo ništa što bi sugeriralo izvanjsko zajedništvo bez nutarnjeg temelja ili pristanka ljudi koji pripadaju tim narodima. Iz njene izjave razumjela sam da je naglasak stavila na dug niz godina (šest desetljeća) i na upozorenje kako ne valja prenagliti sa zakonima poput onog o uvođenju ćirilice u Vukovaru.
Kao dugogodišnja suradnica i prijateljica međunarodne, katoličke, mirovne organizacije Pax Christi, koja je nastala upravo na radu za pomirenje između Nijemaca i Francuza nakon II. svjetskog rata znam da ovaj podatak treba nadopuniti. Pax Christi je nastao na mirovnim inicijativama Francuza ( biskup Theas i profesorica Dortel Claudot) za vrijeme rata. Antologijska je priča o Francuzima koji su u njemačkom zarobljeništvu predlagali da se mole za obraćenje Nijemaca od njihova zla,  na što ih je biskup Theas pozvao da se mole za sebe, za svoje obraćenje. Na ovim temeljima je rasla mirovna organizacija koja je nebrojno puta od završetka rata do danas djelovala, pokretala inicijative za približavanje, susretanje, razumijevanje između Nijemaca i Francuza. Organizacija koja i danas promiče koncept i strategiju mirotvorstva.
Moliti se za sebe je okretanje smjera djelovanja, od iluzornog cilja da se promijeni drugi, na preuzimanje vlastite odgovornosti ne samo za rat, nego i za pomirenje, za približavanje svom protivniku, jučerašnjem neprijatelju. Njihov početak temelji se na angažmanu za pomirenje, na molitvi za pomirenje, ne na čekanju protoka vremena i to je ključno za stanje koje imamo danas između Nijemaca i Francuza. Pretpostavljam da ista metoda može biti od koristi i danas za Vukovar. Napominjem, da je  biskup Theas dobro znao tko je koga napao i tko je koga zarobio. Preuzimanje odgovornosti ima za njega praktičnu funkciju, ukoliko mir nije retoričko nego praktično pitanje: ono što svaki dan svojim djelovanjem možemo graditi. Za takav mir nije dovoljno da samo teče vrijeme, potrebno je sustavno, strateški osmišljeno mirovno djelovanje.
Nisu svi Francuzi prihvatili inicijative Pax Christi-a, niti se to od njih traži. Tako može biti i s nama, ali je važno ući u onaj konflikt o kojem je govorio fra Vjenceslav Janjić na ovom okruglom stolu o tome da je Isus donio mač, a ne mir (Mt 10,34) S time da  sukob koji Isus donosi tumačim drugačije od cijenjenog župnika i mog teološkog kolege. Radi se o sukobu koji je alat promjene stanja nepomirenosti u društvu. Sukob, koji može biti konstruktivan za nepomireno društvo kakvo je danas Vukovar, a s njime i cijela Hrvatska, može se razumjeti ako ga tumačimo u odnosu na ključni tekst iz Pavlove poslanice Galaćanima:„Nema tu više ni  Židova, ni Grka; nema više ni robova ni slobodnjaka…jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu“ (Gal 3,28). Sukob koji donosi Isus i koji je conditio sine qua non u izgradnji mira svugdje pa i u Vukovaru je upravo sukob u svojoj zajednici da se iznad pripadnosti ma kojem svom narodu i iznad staleško klasne uvjetovanosti postavi Isusov kriterij ljubavi prema bližnjemu i njena revolucionarna aplikacija na svog neprijatelja kao konkretne djelatne, praktične, opipljive artikulacije ljubavi prema Bogu (usp. Mt 22,37-39). Ona se obično čita na razini privatnog, obiteljskog, intimnog. Vrijeme je da se prepozna kao politička smjernica. Tada se krećemo iz Velikog petka, kako izgleda nepomireno društvo,  prema Uskrsu, viziji koju zajedno s fra Janjićem i ja sanjam.
Ana Raffai