Radost sekularizma: 11 studija o
tome kako živimo danas

 

Pogrešno shvaćanje značenja riječi sekularan

 Autor: Terry Eagleton

   Društvo ne postaje istinski sekularno kada se odriče religije, nego kada prestane biti uzrujano zbog nje. To se događa kada vjera prestaje biti vitalni organ javnog života, a ne samo kada padne broj vjernika  u crkvi ili rimokatolici nenadano postanu sterilni. Tek tada sekularizacija uistinu nastupa. Poput umjetnosti i seksualnosti, religija postaje s vremenom privatizirana. Ona iščezava u jednu vrstu osobne razbibrige, kao što se dešava i s uzgajanjem skočimiševa ili kolekcioniranjem porculana. Kako bi cinik primijetio, kada se religija umiješa u vaš svakodnevni život upravo tada je vrijeme da je se odreknete. U tom pogledu, religija je dosta bliska uživanju alkohola: i on vas može dovesti do ludila.

 Najnovije obrane sekularizma, ne samo one u proizvodinji "Ditchkins" (Richard Dawkins i Christopher Hitchens), pune su gnjeva, polemičkih sukoba, utemeljene su na grubom i zastarjelom prosvjetiteljstvu. Bila bi gotovo karikatura Dawkinsovog djela sugerirati da postajemo sve bolji i bolji, i da bismo,da nije bilo vjerske iluzije, svi zajedno nadmašili Kennetha Clarka u savršenoj učtivosti. (Referiram se na pokojne kritičare umjetnosti, a ne žive političare s pivskim trbusima). Neki bi to mogli nazvati perspektivom sjevernog Oxforda.

 Ova  zbirka studija, naprotiv, razlikuje se  po mnogo manje srditom pristupu. Nema više nezrelog i slavodobitnog racionalizma, koji je u svakom slučaju jednostavno druga strana evangelikalnog zanosa. Doista, neki suradnici na knjizi mogli bi svoju blagost korigirati i prihvatiti razumnu dozu Hitchensove razdražljivosti. Uobičajenim američkim stilom urednik George Levine indirektno govori o vlastitim priznanjima u superlativima i sentimentalnim klišejima što može biti dosadno. Netko bi već mogao čuti zvuk Hitchevih oštrenja svojih tamnih, satiričnih bodeža.

 Čini se da je mali broj suradnika svjestan velike količine literature o sekularizaciji, što uz druge pokazatelje potiče na razmišljanje o pitanju da li se stvarno dogodila.

Nakon svega, razlika između svetog i sekularnog može se pratiti sve do kršćanskog evanđelja. Spasenje je pitanje hranjenja gladnih i brige za bolesne, a ne pitanje kulta i rituala. Rečeno nam je da u Novom Jeruzalemu neće biti hrama, pošto su sva vjerska pomagala upropaštena i zastarjela.

 Adam Phillips, izvrstan pisac koji ima pogled na svijet iz Islingtona Man, citira Paul Eluardovo opažanje da "postoji drugi svijet, ali nalazi se u ovom svijetu". Nije primijetio da bi to lako mogao biti prijevod biblijske tvrdnje da je "kraljevstvo Božje među nama". Novi svijet mora doista biti sadržan u starom ako ga je potrebno preobraziti, tako je i Marx koncipirao odnos između socijalizma i kapitalizma. Kršćanstvo je sigurno s drugog svijeta, kao i  bilo koja razumna osjetljiva duša koja čita novine. Kršćansko evanđelje gleda na buduću preobrazbu užasnog nereda koji vidimo oko sebe u zajednicu pravde i prijateljstva, to je toliko očita i isto tako neopisiva promjena kao kad bi Lenjin izgledao kao liberalni demikrat.

 "Ovaj (svijet) je naš dom", komentira Levine. Ako se on doista osjeća kao kod kuće u ovom razapeto postavljenom svijetu, netko bi mu lako mogao savjetovati da to i ne bi trebao. Kršćani i politički radikali sigurno se ne bi tako osjećali. Kada spominje "svijet" Levine naravno misli na materijalni svijet oko nas, no kad evanđelje sv. Ivana spominje tu riječ ona nekad ima značenje surove strukture moći pod kojom živimo. Ivan koristi politički pristup, Levine ne.

 Kao i neki drugi suradnici na knjizi, on pretpostavlja kako je kršćanska vjera s drugog svijeta u smislu da prezire materijalne stvari. Materijalnu stvarnost, u njegovim očima, slavi umjetnost, ali ne i religija. Time zaboravlja činjenicu da je Gerard Manley Hopkins bio isusovac. Također pogrešno shvaća doktrinu stvaranja, koja, štogod Richard Dawkins pretpostavlja, nema nikakve veze s tim kako je zemlja nastala.  Nego se odnosi, uz mnoge druge stvari, na njenu jedinstvenu dragocjenost.

 Filozof i teolog iz XIII. stoljeća Toma Akvinski učio je da su materijalne stvari dobre zbog sebe samih. Dobro je što imamo kobre i kante za smeće oko nas. Tu doktrinu teško je otrpjeti kada govorimo npr. da postoji netko poput Donalda Rumsfelda. U stvari, jedan od najuvjerljivijih argumenata protiv religije glasi: ako Bog stvarno postoji, mora da je ludo zaljubljen u Rumsfelda. Tko bi se trebao žaliti Darwinu, ili apelirati vezano uz problem zla u svijetu, kada pretrpi takav udarac   poricanja vlastite ideje?

 U studijama ima nekih predvidljivih pogrešnih shvaćanja. Ni jedan uspješan teolog ne bi mogao vidjeti Boga kao "osobu" kao što ga vidi Philip Kitcher. Nekoliko suradnika miješa dva pojma "uzvišen" i "transcendentalan". Adam Philips piše sugestivno o ljudskoj bespomoćnosti za razliku od osjećaja sigurnosti koji bi nam vjera trebala donjeti, ne primjećujući pritom da je Božje znamenje za Novi zavjet mučeno i smaknuto mrtvo tijelo sumnjivog političkog kriminalca. Oni koji ne shvaćaju da on ovdje potvrđuje ljubav i pravdu vjerojatno će vas prepoznati, među ostalim, kao liberalnog sekularista. Najfiniji tekst u knjizi, Robbinsovo osjetljivo književno-kritičko čitanje Maxa Webera o takozvanom razočaranju u moderni svijet, pisao je radikalni sekularist, a ne liberalni.

Ni jedan od ovih pisaca ne naglašava da nam se loše piše,  ako je kršćanstvo istinito. Morali bismo se u tom slučaju suočiti s jako neugodnom istinom da je jedini autentični život onaj koji izvire iz izvlaštenja sebe samih što je tolika krajnost da je vjerojatno izvan naše moći. Umjesto toga, djelo lupeta o duhovima/utvarama i Darwinovim kišnim glistama, životinjskoj empatiji i izvorima moralnosti.

 Kitcher sam sebi postavlja pitanje zašto bi ljudi trebali biti ujedinjeni u vjerovanju u neko "transcedentalno biće" (njegova upotreba oba termina je netočna) a ne prema uzajamnim simpatijama. "Što se točno dobiva prizivanjem nekon nadnaravnog bića?" ispituje Kitcher. Kršćani bi mogli odgovoriti da se dobiva obaveza odreći se svega što imamo, uključujući vlastiti život, ako je potrebno, za dobrobit drugih. A to je, da i to kažemo na kraju, vrlo nezgodno. Bilo tko, čak i ljudi s nižom inteligencijom, mogu shvatiti pojam "uzajamna simpatija". Suprotno tome, krščanska paradigma ljubavi je ljubav prema strancima i neprijateljima, a ne prema onima koje prihvaćamo. Civilizirani pojmovi poput uzajamne simpatije neće nam donjeti svijet koji želimo.

 Sekularizacija je puno teža nego što ljudi misle da jest. Moderna povijest je, između ostalog, povijest zamjena za Boga. Umjetnost, kultura, narod, Duh, humanost, društvo: sve ovo je bilo iskušano s vremena na vrijeme.Najuspješniji kandidat trenutno u ponudi je sport, koji, osim  pružanja pogrebnih obreda za svoje gledatelje, ispunjava gotovo svaku relgijsku funkciju u knjizi.

 Ako je Friedrich Nietzsche prvi pravi ateist, to je zato što je uvidio da se Svemogući neizmjerno dobro prerušava u nešto drugo, i da je takozvana sekularizacija prema tome prividna. Također, Sekularno razmišljanje se također mora demistificirati. "Bog se ustvari skrivao," primjećuje Robbins, "i sad se mora otkriti u raznim sekularnim pojmovima, od morala, prirode i povijesti do čovjeka pa čak i gramatike." Čak i Nietzscheova želja za moć ima sumnjiv metafizički prizvuk.

Postmodernizam je vjerojatno najbolje predstaviti kao ogoljelog Nietzschea bez metafizičkog dodatka. Dok je modernizam još uvijek uklet odsutnošću Boga, postmoderna kultura je premlada da bi se sjećala vremena kada su muškarci i žene bili namučeni zbog nestanka spektra istine, stvarnosti, prirode, vrijednosti, značenja, temelja i tome slično. Za postmodernu teoriju, nikada nije bilo istine ili značenja na prvom mjestu, pa tako žaljenje zbog njihova nestanka  bi bilo kao da žalimo za time što zec ne zna recitirati Izgubljeni raj.

 Postmodernizam je primarno sekularan, ali plaća masno cijenu svoje punoljetnosti - ako to jest punoljetnost. To znači staviti u stranu  sva ostala velika pitanja kao ono što je beznandno prošlo. Također se ozbiljno griješi ako se zamišlja da su sva vjera ili strastveno uvjerenje izvorno dogmatski. Nije postmodernizam alergičan samo na duhovno vjerovanje, nego na vjerovanje kao takvo. Napredni kapitalizam ne vidi svrhu takvog sadržaja. On je oboje: politički razdoran i komercijalno nepotreban.

 I tada  su događaji poprimili obilježja najveće ironije. Tek što su postmodernisti i trgovci kraja povijesti zaključili da je vjera zastarjela kao i pisaća mašina,  izbio je slijepi bijes tamo gdje se  najmanje očekivao - u osramoćenom svijetu radikalnog islama. Svijet se sada podijelio po sredini, između onih koji su vjerovali previše i onih koji su vjerovali premalo, kada su se tamnoputi fundamentalisti suprotstavili lagano preplanulim direktorima. I ako to nije dovoljna ironija, činjenica je da ova dva tabora nisu samo protivnici. Oni su također ista strana novčića.

 Prevela: Zvijezdana Posavec

izvor: Eagleton, Terry (22. 6. 2011.) “ The Joy of Secularism: 11 Essays for How We Live Now”,

http://www.newstatesman.com/books/2011/06/world-secular-means-god (4. 11. 2015.)

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us