Povodom Međunarodnog dana nenasilja 2. listopada stavljamo na stranicu RANDa dio teksta Luis Campana,  mirovnog aktiviste gandijanskog pokreta La communaute de l'arche Lanza del Vasto koji kritički propituje koncept održivog razvoja i suprotstavlja mu koncept ravnoteže po ljudskoj mjeri kao alternativu

Riječ „razvoj“ je pojam svojstven Zapadu kada susretne drugačiji način življenja koji odmah smatra neprofitnim, arhaičnim i lišenim interesa. Nadodati na tu riječ održivost je drugi način, pristojan, kako bi se prepoznalo da razvoja nije bilo, da ga se zloupotrijebilo i da  treba postaviti mu granice.
Teško je za jednog zapadnjaka zamisliti na primjer da bića koja su živjela tisućljećima prije u ekvatorskoj šumi i danas tamo žive i nemaju nikakvu namjeru pretvoriti ju u Saharsku pustinju. Njegov pogled dominirajućega  biti da  „razvija“, to jest da sasiječe šumu,  da od nje napravi plantaže usjeva, autoceste s osam traka za pravu eksploataciju koju zamišlja stalnom, i da transformira cijelu površinu u manufakturalne proizvode, hranu za životinje, metale svih vrsta sve do iscrpljenja resursa. Učiniti održivim, u ovom slučaju, znači zakonima prisiliti organizatore ove destruktivne metode da postanu sve više svjesni u što se pretvara ultraliberalna civilizacija kada čuva ciljeve nepromijenjena rasta, to jest, kada sve dopušta a da ništa ne gubi. Nešto je "barbarsko" u tom sustavu.
Do sada, plemena koja su ovdje živjela, nisu ništa drugo činila nego živjela, dakle prolazila kroz vrijeme štiteći povijesnu i svjetsku baštinu, koja je bila na raspolaganju svima. Nisu došli nikada na ideju da sebi prigrabe ovu zemlju, ne samo zato što je oni ne posjeduju, nego smatraju da im ona pripada, što prati osjećaj poštovanja i odanosti. To su vječni ekolozi s dimenzijom duhovnosti koja cilja na dušu. Budući da nisu imali tu grabežljivu bulimiju, čuvali su tisućljećima ono što riskiramo spiskati u manje od dva stoljeća. Neki bi mogli reći da  je tako jednostavno zato što su neznalice i nisu bili u stanju učiniti više. No to bi značilo da ne poznaju sposobnost tih čuvara Zemlje da razabiru značenja svoje okoline, njihova  umijeća da izliječe i nevjerojatnu mobilnost. Nisam, međutim, od onih koji će hvaliti "plemenitost divljaka" i zahtijevati da  se vratimo tom  mitu. Međutim, naša civilizacija treba slijediti njihov zdrav razum.
Moj prijatelj, Adolfo Perez Esquivel, dobitnik Nobelove nagrade za mir posljednjih godina je pitao Guarani vođu na granicama  između Argentine, Paragvaja i Brazila, kako bi se moglo prevesti riječ "razvoj" u njihovom jeziku.
„Kod nas, riječ 'razvoj' ne postoji“
„Onda koju  riječ koristiti da bismo se razumjeli ?“  Nastavio je: „Kod nas postoji  riječ" RAVNOTEŽA "ravnoteža u svemiru, s okolišem s Majkom Zemljom, uravnoteženost s drugima, sa samim sobom, s Bogom. I ta ravnoteža, to je život.“
„A kada je ta ravnoteža poljuljana, počinje nasilje i njegove posljedice.“
Ravnoteža nije mirovanje, to je pokret koji traje.
To je čak temelj svemira, temelj trajnog uspostavljanja ravnoteže.
Kako bismo pošteno protumačili ono što zovemo "razvoj", priznajmo da je podrijetlo blagostanja naših društava temeljeno na iskorištavanju resursa tradicionalnih društava. Fenomen kolonizacije je znatno doprinio udobnosti života u Europi i Sjevernoj Americi. Već tri stoljeća, oni koji govore o "razvoju" da li znaju da je on bio moguć, ne zbog nastojanja da se cijene resursi starosjedilaca nego zbog dobiti od dobara koja su oduzeta koloniziranim narodima? Sve sirovine su uglavnom dolazile iz tih zemalja, kao hrana (kava, kakao, šećer, čaj, riža, kikiriki i sl.) ili energija (nafta, plin, uran, gnojiva) i  mnogo drago ili poludrago kamenje. Frankofonu Afriku primjerice, od dekolonizacije, od 1950. do 1960., je organizirala Francuska kako bi optimalno opljačkala Zapadnu Afriku i Magreb, održavajući istodobno privid slobode i autonomije afričkih naroda pomoću uspostave lokalne oligarhije, koja je načinjena pomoću elemenata po uzoru na francusku vlast i kojoj je Francuska dala moć i ekskluzivni luksuz. Sve to na štetu naroda koji još uvijek žive ugroženi od gladi i imaju manje pristupa osnovnim resursima, kao što su zemlja i šume za održavanje svoje egzistencije.
Ako ove mehanizme promotrimo u Parizu i to pod vidom europskog prava oni su nečuveno nasilje. Poticati na građanske ratove, organizirati nestašicu, sve su to političke i strateške igre da bi se i dalje nastavilo raspolagati njihovim resursima. Taj "razvoj", čak i ako je kamufliran u "održivost" je glomazno nepravedno i neprihvatljivo nasilje. Ali ovo svi znaju, a diplomacija ima kao cilj sakriti probleme jer Europa i SAD ne mogu sebi priuštiti da ostanu bez ovih povoljnih resursa. Arapsko proljeće, dinamika zemalja tzv. vrtoglavog razvoja, Kina, Indija, Brazil, Južna Afrika će nastojat oko redistribucije moći, zahtijevajući suverenitet svog naroda i samostalnosti u poslovnom upravljanju, ali američka veleposlanstava i europska (premda manjoj mjeri) pokušavaju svim sredstvima obnoviti svoju kontrolu nudeći fondove manjinama usmjeravajući ih prema svojim interesima.  Ovdje MMF-a postaje saveznik u veličini i pomoću dugovanja jača moć i podržava interese istih bogatih zemalja. Ovdje ne postoji ravnoteža, traži se samo profit i dominacija.
Ariyaratne, osnivač "Sarvodaya Shramadana" i sljedbenik Gandhija iz Šri Lanke predlaže da sela postanu male republike neovisne, samoupravne, da bi preuzeli kontrolu nad vlastitom sudbinom. Evo odgovora na "održivi razvoj" kroz traženje "stalne ravnoteže po mjeri čovjeka." Ravnoteža društva temelji se na stvarnosti potreba svakoga za dostojanstven i svjestan život. To isključuje partikularne interese i privatizaciju ljudskih, zajedničkih resursa među kojima su zemlja, koja daje hranu, voda, koji je neophodna za svako ljudsko biće,  sjemena, nemonetarna bogatstva,  jer su izvorno dobivena za badava, šume, neophodna pluća, regenerator zraka, biomase, flore i faune. Lokalno upravljati tim resursima na dobrobit onih koji tamo žive, to je poruka  uravnoteženog društva.
Ako bismo ove četiri komponente učinili ovisnima o trgovini i grabeži, znači pokrenuti nasilje bez kraja. Tko ima pravo sebi prisvajati te stvari koje su zajedničke svim ljudima koji žive na ovoj zemlji? Društvo ili civilizacija koja uspostavlja to pravo je kriva za svo institucionalno nasilje koje iz njega slijedi, nasilje koje sije smrt.
[…]
Ravnoteža sa samim sobom
Tko poznaje sama sebe?  Lanza del Vasto, zvan Shantidas, u jednom komentaru o Ghandijevoj knjizi  „Hindi Swaraj“ na francuskom piše slijedeće:
„Nema nijedne druge istine: poznavati sama sebe, a tko sebe poznaje, poznaje i druge, poznaje svijet, poznaje Boga. Tko sam sebe ignorira, ignorira sve.
Postoji  samo jedna moć, jedna sloboda, jedna pravda: kontrolirati sama sebe. Onaj koji sobom vlada, pobijedio je svijet.
Postoji samo jedno dobro: voljeti druge  kao samoga sebe, drugim riječima kao da su drugi ja.
Sve ostalo je prikaza,iluzija,taština.“
Evo održivosti, zadovoljstva koje traje i izgrađuje. […]