Poruka pape Franje za Svjetski dan mira 2017.godine

1. Na početku ove nove godine izražavam svim narodima i nacijama svijeta, čelnicima država i vlada i onima koji nose odgovornost za vjerske zajednice i razne grupacije civilnog društva svoje duboke želje za mirom. Svakom muškarcu, svakoj ženi i svakom djetetu, želim mir i molim da nam to što smo stvoreni na Božju sliku i priliku i što je svaki čovjek stoga Bogu sličan  omogući  da prepoznamo jedni druge kao svete darove koje krasi  neizmjerno dostojanstvo. Poštujmo, posebno u konfliktnim situacijama to " najuvjerljivije dostojanstvo“[1] i učinimo aktivno nenasilje našim stilom (načinom) života.

Ovo je poruka za pedeseti po redu Svjetski dan mira. U prvoj od tih poruka blaženi papa Pavao VI obratio se svim ljudima - ne samo katolicima - nedvosmislenim riječima: "Napokon je vrlo jasno da je mir jedini pravi način ljudskog napretka (a ne napetosti ambicioznih nacionalizama, niti nasilna osvajanja, kao ni ugnjetavanja koja  pogrešan građanski poredak )." Upozorio je na "opasnost vjerovanja da se međunarodni sporovi ne mogu riješiti na putu razuma, to jest, pregovaranja utemeljenih na zakonu, pravdi i jednakosti, nego samo putem zastrašivanja i smrtonosnog nasilja". Citatom  iz enciklike Pacem in terris svog prethodnika Ivana XXIII hvalio je naprotiv  "razum i oduševljenje za mir koji je u temeljen na istini, pravdi, slobodi i ljubavi uspostavljen mir. "[2] Dojmljiva je aktualnost tih riječi, koje nisu manje važne i hitne danas kao i prije pedeset godina.

Tim povodom bih želio usredotočiti se na nenasilje kao stil politike za mir i molim Boga da nam svima pomogne da svako od nas posegne  za nenasiljem u dubini svojih osjećaja i osobnih vrijednosti. Neka naš put u međuljudskim, društvenim i međunarodnim odnosima jednih s drugima, vode ljubav i nenasilje.  Ako žrtve nasilja znaju oduprijeti se napasti da traže osvetu, mogu biti najvjerodostojniji uzori u nenasilnim, izgrađujućim procesima mira. Neka nenasilje bilo na razini lokalnog svakodnevnog života ili na razini svjetskog poretka bude karakterističan stil naših odluka, odnosa, našeg djelovanja i politike u svim njezinim oblicima.
 

2. Razmrvljeni svijet

Prošlo stoljeće su poharala dva  strahovita svjetska rata,  doživjeli smo opasnost nuklearnog rata i veliki broj daljnjih sukoba dok danas, nažalost, imamo posla s užasnim svjetskim ratom "na rate". Nije lako prepoznati je li svijet danas više ili manje nasilan nego jučer i da li nas moderna sredstva komunikacije i pokretljivosti, tako karakteristična za  naše vrijeme, čine svjesnijima nasilja ili nas više na nj navikavaju .

U svakom slučaju, to nasilje, koje se vrši  „komad po komad“  na različite načine i na različitim razinama, uzrokuje nemjerljive patnje koje  jako dobro poznamo: ratove u raznim zemljama i na različitim kontinentima; terorizam, kriminal i nepredvidive oružane prepade; različite oblike zlostavljanja, kojima su izloženi migranti i žrtve trgovanja ljudima; razaranje okoliša. A čemu sve to? Omogućuje li nasilje postizanje ciljeva trajne vrijednosti? Nije li sve što dobiva u konačnici samo okidač odmazde i spirale smrtonosnih sukoba, koji idu na ruku samo pojedinim "gospodarima rata"?

Nasilje nije terapija za liječenje našeg razmrvljenog svijeta. Odgovoriti nasiljem na nasilje vodi samo u najboljem slučaju prisilnim migracijama i velikoj patnji, budući da se velike količine sredstva namjenjuje za vojne svrhe, koja su uskraćena mladima, obiteljima u oskudici, starima, bolesnima i velikoj većini stanovnika Zemlje a trebaju  za njihove svakodnevne potrebe. U najgorem slučaju, mogu voditi  fizičkoj i psihičkoj smrti mnogih, ako ne i svih koji žive u tim zemljama.

3. Radosna vijest

I Isus je živio u vremenima  nasilja. On je učio da je jedino bojno polje na kojem se sukobljavaju nasilje i mir, ljudsko srce : „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli.“(Mk 7,21). Ipak,  Kristova poruka nudi naspram ove stvarnosti   iz temelja pozitivan odgovor: Neumorno je naviještao bezuvjetnu ljubav Boga, koji prihvaća i prašta , i učio je svoje učenike da ljube svoje neprijatelje (usp. Mt 5,44)  i okrenu "drugi obraz " (usp.  Mt 5,39). Kad je  spriječio optužitelje preljubnice da je kamenuju (usp. Iv 8,1-11), i kad je zapovjedio noć prije svoje smrti Petru da vrati   mač u korice (usp. Mt 26,52), Isus je obilježio put nenasilja, kojim je išao do kraja - do križa, čime je ostvario mir i ubio neprijateljstvo (usp . Ef 2,14-16). Tko prihvat Radosnu vijest Isusa, dakle, umije prepoznati nasilje u sebi i dopušta da ga izliječi Božje milosrđe. Tako sam postaje oruđe pomirenja, kako stoji u  pozivu svetog Franje Asiškoga: "Ako ustima naviještate mir, provjerite imate li mir također i još više u svojim srcima!“ [3].

Biti istinski Isusovi učenici danas znači slijediti i njegov prijedlog nenasilja. On je, kao što je moj prethodnik Benedikt XVI. rekao, "realist, jer vodi računa o činjenici da u svijetu ima previše nasilja, previše nepravde; takvu situaciju se može prevladati  samo ako joj se suprotstavi višak ljubavi, višak dobrote. To "više" dolazi od Boga."[4] I dodao je posebno istaknuvši da "nenasilje ne predstavlja  za kršćane jedno čisto taktičko ponašanje, nego svojstvenost osobe i stav onoga koji je toliko uvjeren u ljubav Boga i njenu moć, da se ne boji usprotiviti se  zlu samo  oružjem ljubavi i istine. Ljubav prema neprijateljima čini srž "kršćanske revolucije'"[5]. S pravom  se evanđelje ljubavi za neprijatelja (usp. Lk 6.27)" promatra kao Magna Carta kršćanskog nenasilja; ne sastoji se u tome da se predamo zlu [...],nego da odgovorimo dobrim na zlo (usp. Rim 12,17-21) da bismo tako prekinuli lanac nepravde. "[6] 

4. Moćnije od nasilja

Nenasilje se ponekad razumije u smislu predaje, nedostatka predanosti i kao pasivnost, ali u stvarnosti to nije tako. Kad je Majka Terezija 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir, sasvim jasno je objasnila svoju poruku aktivnog nenasilja: "U našoj obitelji nisu nam neophodne ni bombe ni oružja  i ne trebamo razarati da bismo  donijeli mir, nego samo moramo biti zajedno i voljeti jedni druge [...] I tako ćemo moći savladati svo zlo koje postoji u svijetu."[7] Jer varljiva je moć oružja. "Dok trgovci oružjem rade svoje posao, siromašni mirotvorci izlažu svoje živote, samo da bi pomogli jednom čovjeku i još jednom i još jednom. "Majka Tereza je za te mirotvorce "simbol, slika iz našeg vremena."[8] U rujnu prošle godine imao sam veliko zadovoljstvo proglasiti je svetom. Hvalio sam njenu raspoloživost, jer "prihvaćajući i štiteći ljudski život – nerođenog kao i napuštenog, odbačenog čovjeka -" bila je tu za sve. "Ona se prignula do iscrpljenih , koji su ostavljeni da umru na cesti, jer je prepoznala dostojanstvo koje im je Bog podario. Digla je glas protiv moćnika svijeta, da bi suočeni sa zločinom siromaštva , koje su sami stvorili, priznali svoju krivicu.“[9] Njena reakcija - i time stoji za tisuće, dapače milijune ljudi - bilo je zalaganje, velikodušno i predano pristupanje žrtvi, dodirivanje svakog ozlijeđenog tijela,  povijanje rana  i izlječenje svakog slomljenog života.

Odlučno i dosljedno življeno nenasilje iznjedrilo je zadivljujuće rezultate. Nezaboravni ostaju postignuti uspjesi Mahatme Gandhija i Khan Abdula Ghaffar Khana  u oslobađanju Indije, kao i dostignuća Martina Luthera Kinga  protiv rasne diskriminacije. Naročito su žene predvodnice nenasilja, kao što su bile Leymah Gbowee i tisuće liberijskih žena koje su organizirale  molitvene susrete i nenasilne  prosvjede (pray-ins)  i tako postigle da se održe pregovori na visokoj razini što je dovelo do završetka drugog građanskog rata u Liberiji.

Ne smijemo zaboraviti ni epohalno desetljeće koje je završilo padom komunističkog režima u Europi. Kršćanske zajednice dale su u tome svoj doprinos usrdnom molitvom i hrabrim djelovanjem.  Poseban utjecaj imali su služba i učenje sv. Ivana Pavla II.  U svojim mislima o događajima iz 1989. u enciklici Centesimus Annus (1991.) moj prethodnik je naglasio da je epohalan preokret u životu naroda, nacija i država "postignut nenasilnom borbom, koja je koristila samo oružje istine i i pravednosti."[10] Taj put političkog prijelaza do mira je bio moguć i zahvaljujući  "nenasilnom angažmanu ljudi [...] koji su stalno odbijali popustiti pred silom nasilja,  te su umjeli korak po korak  pronaći učinkovita sredstva kojima su posvjedočili za istinu." I tako Ivan Pavao II. zaključuje: " Kad bi samo ljudi učili boriti se nenasilno za pravdu te se odrekli klasne borbe u društvenim sporovima, a rata  u međunarodnim sukobima."[11]

Crkva se zauzela za ostvarenje nenasilnih strategija radi promicanja mira u mnogim zemljama te je primorala čak  i najnasilnije političke čimbenike da ulože napor u izgradnju pravednog i trajnog mira.

Taj angažman za  žrtve nepravde i nasilja nije  isključivo vlasništvo Katolička crkva, nego pripada mnogim religijskim tradicijama za koje su "suosjećanje i nenasilje bitne i pokazuju put  života." [12] Zato izričito naglašavam da "nijedna  religija nije teroristička."[13] Nasilje je oskvrnuće Božjeg imena.[14] Nemojmo se nikada umoriti ponavljati  „da  ime Boga nikada ne može opravdati nasilje. Samo je mir svet. Samo je mir svet, a ne rat!"[15]

5. Atmosfera doma kao korijen nenasilne politike 

Ako je korijen, odakle izvire nasilje,  čovjekovo srce, onda je vrlo bitno započeti  put nenasilja na prvom mjestu  u obitelji. To je sastavnica one radosti ljubavi koju sam objasnio u apostolskom pismu Amoris Laetitia prošlog ožujka na kraju dvogodišnjeg razmatranja Crkva o braku i obitelji. Obitelj je neophodna talionica, u kojoj supružnici, roditelji i djeca, braća i sestre uče sporazumijevati se i nesebično brinuti  jedni za druge; ovdje se moraju rješavati napetosti ili čak sukobi, snažno ali kroz dijalog, poštovanje, traženje dobrobiti drugoga, milosrđe i praštanje. [16] Iz nutrine obitelji prelazi radost ljubavi u svijet  i zrači u cjelokupno društvo.[17] Inače, etika bratstva i miran suživot ljudi i naroda ne mogu se temeljiti na logici straha od nasilja i zatvorenosti nego mora počivati na odgovornosti, poštivanju i iskrenom dijalogu. U tom smislu pozivam na razoružanje i zabranu te ukidanju nuklearnog oružja: Nuklearno zastrašivanje i prijetnje sigurnim međusobnim uništenjem nikako ne mogu biti temelj za tu vrstu etike.[18] Jednako hitno molim  da  prestane nasilje u obitelji i da se zaustavi zlostavljanje žena i djece.

Godina milosti, koja je završila u studenom prošle godine,  bila je poziv da pogledamo u dubinu svog srca da bismo dopustili Božjoj milosti da prodre u nj. Ova jubilarna godina nas je dovela do svijesti o tome koliko je mnogo i kako su različiti ljudi i društvene grupe,  prema kojima se postupa s ravnodušnošću, oni su žrtve nepravde  i trpe nasilje. Oni pripadaju našoj "obitelji", naša su braća i sestre. Stoga oblici politike nenasilja moraju započeti unutar zidova doma da bi se zatim proširili na cijelu ljudsku obitelj. "Primjer svete Tereze iz Lisieuxa, poziva nas da krenemo "malim putem" ljubavi, da  ne propustimo priliku za ljubaznu riječ, smiješak, bilo koju gestu koja širi mir i prijateljstvo. Cjelovita ekologija također je sačinjena od jednostavnih svakodnevnih gesta koje razbijaju logiku nasilja, iskorištavanja i sebičnosti."[19]

6. Moj poziv

Izgradnja mira putem aktivnog nenasilja je neophodan element i odgovara stalnim naporima Crkve, da se ograniči uporaba nasilja pomoću moralnih normi, kao i kroz sudjelovanje Crkve u radu međunarodnih ustanova te kroz kompetentan doprinos mnogih kršćana  razvoju zakonodavstva na svim razinama. Sam Isus nam nudi "Priručnik" te strategije za izgradnju mira u tzv. Govoru na gori. Osam blaženstava (usp. Mt 5,3-10) skicira profil čovjeka koga možemo nazvati sretnim, dobrim i autentičnim. Blago krotkima - kaže Isus, blago milosrdnima, mirotvorcima, blago onima čista srca : onima koji gladuju i žeđaju za pravednošću.

To je program i izazov za političke i vjerske vođe, za donositelje odluka u međunarodnim ustanovama, kao i za  vodstvo tvrtki i medija cijelog svijeta. Da primjenjuju blaženstva kroz način na koji preuzimaju svoju odgovornost. Izazov graditi društvo, zajednicu ili poduzeće , za koje su odgovorni u stilu graditelja mira; dokazati milosrđe time što će odbiti dijeliti ljude  i nanositi štetu  okolišu i što neće morati pod svaku cijenu pobijediti. To zahtijeva spremnost "da izdržimo sukob, da ga riješimo, da to postane polazna točkom jednog novog procesa.“[20] Djelovati na ovaj način znači izabrati solidarnost kao stil, ispisati povijest i graditi socijalno prijateljstvo. Aktivno nenasilje je način na koji se može pokazat da je zaista jedinstvo moćnije i plodnije od sukoba. Sve u svijetu je usko povezano.[21] Naravno, može se dogoditi da  razlike proizvedu trvenja: pristupamo li im konstruktivno i nenasilno, tako da "napetosti i suprotnosti mogu voditi mnogolikom jedinstvu, koje stvara novi život "i" zadržava dragocjene mogućnosti kolidirajućih i suprotstavljenih stavova.“[22]

Uvjeravam vas da će Katolička crkva pratiti svaki pokušaj izgradnje mira putem aktivnog i kreativnog nenasilja. Dana 1.siječnja 2017. godine  stupa na snagu novi  "Dikasterij za službu u korist cjelovitog razvoja čovjeka". Pomoći će sve djelotvornije Crkvi u promicanju "nemjerljivog dobra pravde, mira i očuvanja svega stvorenog“  podržati je sve odlučnije u njenoj skrbi za migrante, "potrebite, bolesne, isključene, marginalizirane i žrtve oružanog sukoba ili prirodnih katastrofa, zatvorenike, nezaposlene i žrtve svih oblika ropstva i mučenja."[23] Svako djelovanje u tom smjeru, ma kako skromno bilo, doprinosi izgradnji nenasilnog svijeta, i to je prvi korak prema pravdi i miru.

7. Za kraj

Kako odgovara tradiciji, potpisujem ovu poruku 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Ona je Kraljica mira. Pri rođenju njenog Sina anđeli su slavili Boga i poželjeli svim ljudima dobre volje mir na Zemlji (usp. Lk 2,14). Zamolimo Mariju da hoda pred nama vodeći nas.

"Svi želimo mir; mnogi ljudi ga grade na dnevnoj bazi  malim gestama; mnogi pate i preuzimaju nevolje na sebe i dalje pokušavaju stvarati mir."[24] Trudimo se  u 2017.  molitvom i djelovanjem da postajemo ljudi koji su iz svog srca, iz svojih riječi te iz svojih gesta, prognali nasilje, te izgrađuju nenasilne zajednice koje se brinu o zajedničkom domu. "Ništa nije nemoguće, ako se okrenemo Bogu u molitvi. Svi možemo biti "zanatlije" mira."[25]

Iz Vatikana, 8. prosinca 2016.                                                        Franjo

Fusnote: 

1.Apostolsko pismo Evangelii gaudium, 228

2. Poruka na Prvi svjetski dan mira, 1. siječnja 1968.

3. “Leggenda dei tre compagni”, Fonti Francescane, br. 1469 (njem. Izdanja”Dreigefährtenlegende”, Franziskus-Quellen, Kevelaer 2009. Str.644)

4.Angelus, 18. Veljače 2007.

5. i 6. Ibd.

7. Majka Tereza, Govor na dodjeli Nobelove nagrade za mir, 11. prosinca 1979.

8. Meditacija „Put mira“,kapela Doma sv. Marte, 19. prosinca 2015.

9. Homilija na proglašenju svetom bl. Majke Tereze od Kalkute, 4. rujna 2016.

10. br. 2311.Ibd.

12. Govor na međureligijskom susretu (3. studenog 2016.)

13. Govor na 3. Međunarodnom susretu narodnih pokreta (5. studenog 2016.)

14. usp. Govor na međureligijskom susretu s predstavnicima kavkaskih Muslimana I predstavnicima drugih vjerskih zajednica , Baku (2. listopad 2016.)

15. Govor na Svjetskom molitvenom danu za mir u Asizu (20. rujna 2016.)

16. usp. Apostolsko pismo Amoris Laetitia, 90 – 130.

17. usp. Ibd 133, 194, 234,

18. usp. Poruka povodom Bečke konferencije za humanitarno korištenje atomske energije (7. prosinca 2014.)

19. enciklika Laudato si 230.

20. apostolsko pismo Evangelii gaudium 227. 

21. usp. enciklikaLaudato si 16. 117. 138.

22. apostolsko pismo Evangelii gaudium 228.

23. apostolsko pismo u obliku “Motu proprio” kojom je uređen dikaterij za službu na dobrobit cjelovitog razvoja čovjeka (17. kolovoz 2016.)

24. Regina Coeli, Betlehem ( 25. svibnja 2014.)

25. Apel, Asizi (20. rujna 2016.)

Za RAND prevela Judit Raffai

© Copyrihgt Libreria Edirice Vaticana