Protiv uništenja jedinstvenog projekta.
Jedan pledoaje Wolfganga Kesslera.
Europski izbori su pred nama, Europa je stalno u medijima. Zapravo su ovo zlatne godine za strastvenog Europljanina poput mene. Ali baš sada su debate o Europskoj uniji posebno teške.  Na ulici se ne čuje ništa drugo osim izrugivanja  >>birokrata u Briselu<<  koji su doduše odredili zakrivljenost krastavaca, ali odobravaju špekulante.
I to podsmjehivanje je još blago naspram podcjenjivanja, koje u Washingtonu, Pekingu ili Moskvi gaje naspram Europe. Za mnoge Amerikance Europa je zakazala u ključnim trenucima,  kao na primjer u Ukrajini. U Washingtonu se „stara Europa (Old Europe)“ naziva slučaj za NSA(Natioal Security Ageny-Nacionalnu sigurnosnu agenciju).
Za mnoge je Ruse Zapad, posebno Europa  >> postao previše ženskast , previše pederski, i previše multikulturalan<<,  kako piše pisac Viktor Jerofejew.  I svatko tko se usudi otići u Aziju, može jasno i glasno čuti: Europa je  nemoćna , umorna i zastarjela  - zasićena oaza blagostanja.
Ne mora se ovo podsmjehivanje cijelog svijeta shvatiti osobno. No ipak takve teške optužbe o Europskoj zajednici šokiraju, pogotovo znajući da je nakon Drugog svjetskog rata ujedinjena Europa bila najjača vizija, koju se uopće moglo zamisliti. U njoj su se smrtni neprijatelji, koji su  jedni protiv drugih vodili dva svjetska rata, spojili u jednu vrijednosnu i gospodarsku zajednicu. Obrazovanje, pluralizam, tolerancija, demokracija i vladavina pravde su bili njihov kamen temeljac - diktatura i fundamentalizam, suprotni krajevi.Na koji je način ta zajednica vrijednosti mijenjala mentalitete, doživio sam u vlastitoj obitelji: nakon rata su moji roditelji mrzili Francuze, jer su im zauzeli rodni grad Ravensburg. Dobrih deset godina nakon osnutka Europske zajednice otputovali smo u Francusku – i uživali u ne toliko švapskom načinu života.
Ponos portugalske konobarice
Četvrt stoljeća je Zajednica promicala prosperitet za sve,  jer je puno bolje balansirala između kapitalizma i socijalne države nego druge regije svijeta. Pomagala je stabilizaciji demokracije u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu, nakon što je narod razvlastio svoje diktatore. Koliko jako su se tamo ljudi identificirali s europskom idejom, postalo mi je jasno na jednoj biciklističkoj turi kroz Portugal: u jednom restoranu sam zamucao svoju narudžbu na naprasito priučenom portugalskom. Konobarica, studentica, nije ništa razumjela, te je reagirala kiselo. >> Do you speak english (Govorite li engleski)?<< , pitala me je. Kimnuo sam, a ona je bila prestravljena:  >>Zašto to odmah ne kažete, ta svi smo mi Europljani !?<<.Nigdje se socijalne reforme nisu toliko poticale kao u Europi: od emancipacije žena do jednakosti homoseksualaca, od oblika življenja do multikulturalne koegzistencije, od prava radnika do zaštite okoliša. Unija je bez sumnje imala i velike slabosti: puno birokracije uz malo demokracije i premalo senzibiliteta prema Trećem svijetu.No mješavina individualne slobode, duhovne tolerancije  i pravednog gospodarstva i danas je jedva igdje drugdje tako razvijena kao u Europi: sigurno ne u kapitalizmu SAD-a, a još manje u autoritarnim sistemima poput Kine i Rusije.
Napad Margaret Thatcher
U međuvremenu je utopija Europe  maksimalno  ugrožena. Problemi su počeki krajem 80-tih godina. Tada je Europska unija zapela u vrtlogu liberalnog tržišta. Neoliberali, ponajprije britanska premijerka Margaret Thatcher, su proglasili slobodu poduzetništva. Htjeli su izgurati državu iz ekonomije, privatizirati što više usluga, ograničiti moć sindikata. >>Treba hraniti najdeblje konje, kako bi i za vrapce ostalo nešto jabuka.<<  Tako je Margaret Thatcher opravdavala sve veće dobiti tvrtki.U svjetlu ove konjsko-vrapske-filozofije odgovorni u EU-u su slijedili jednu novu viziju: sanjali su o Sjedinjenim Američkim Državama u Europi, po uzoru na velikog brata Ameriku: manje pravila za poduzetnike i investitore, manje moći za sindikate, manje socijalne države - i sve to povezano kako bi se obranili od onih iz Trećeg svijeta , koji su iz svoje bijede pokušali pobjeći u Europu. Aktualni pregovori o Sporazumu o slobodnoj trgovini između Europe i SAD-a stoje u tradiciji te neoliberalne utopije.Koliko je jako  neoliberalizam promijenio Europu, pokazuje gospodarska i monetarna unija. Izvorno je bila projekt za kroćenje kapitalizma: zajednička je valuta trebala olakšati razmjenu dobara i putovanja, ali istovremeno zastrašiti špekulante poput George Sorosa, koji je prethodno špekulacijama protiv engleske funte prevario milijarde. Istovremeno je zajedničko gospodarstvo trebalo izjednačiti bilo kakve neuravnoteženosti između slabijih i jačih država, koju monetarna unija neminovno proizvodi, jer se slabije države više ne mogu zaštititi devalvacijom svoje valute.Uvedena je međutim samo monetarna unija bez zajedničke gospodarske politike - i time bez solidarnosti prema slabijim partnerima.  Takva monetarna unija je bila dio neoliberalne ofenzive: vlasti su smanjile poreze za tvrtke, stvorile porezna utočišta - i zbog  toga rezali socijalna prava. Bogati su postajali sve bogatiji, a siromašni sve brojniji. Milijuni radnih mjesta su nastradali kao žrtve globalnog natjecanja. S nezaposlenošću su rasle i napetosti između lokalnog stanovništva i doseljenika, mladih i starih, žena i muškaraca, grada i sela. Odjednom su desni populisti s jasnim slikama neprijatelja  postali popularni, i to upravo u tolerantnim zemljama poput Nizozemske ili Francuske - Istočnu Europu da ne spominjem. Tržišni radikalizam ugrožavao je ravnotežu između kapitalizma i pravednosti, na koju su Europljani nekoć bili jako ponosni.Zbog financijske krize se pogoršao  i razvoj. Uspjeh banaka se poljuljao, države su postale prezadužene. Takozvana politika spašavanja zemalja vjerovnika i Europske unije spašavala je prvenstveno novac investitora pomoću milijardski teških fondova. Posljedice krize bile su nametnute zaposlenima, umirovljenicima i nezaposlenima u kriznim zemljama.Europske vrijednosti sloboda, pravednost i tolerancija pretvorile su se u prazne riječi. S dvadeset milijuna nezaposlenih pravednost se pretvara u dim i pepeo. Sve više građana nalazi utočište u jasnim optuživanjima drugih: euru doviđenja,  imigrante izbaci van, dosta s >>iluzijama<< multikulturalnog društva, dosta s tolerancijom prema svemu i svakomu. Umjesto toga  raste čežnja za navodno savršenim svijetom 50-tih godina . Tradicionalna obitelj, domoljublje i jasne, naizgled nepromjenjive norme su na visokoj cijeni. Ironija je sudbine, da je čak i u građanskim krugovima Zapadne Europe naišla na odobrenje kritika muževnog Vladimira Putina  navodne zapadne dekadencije.Ovim nostalgičnim idejama pridodaje se i vjerovanje, da se u kriznim zemljama moraju ponovno uvesti nacionalne valute - i već bi vlastiti novac bio siguran, a kriza prebrođena. Baš je suprotan slučaj. Povratak nacionalnih valuta u kriznim zemljama bi mogao još više zaoštriti situaciju. Naime, ubrzo nakon njihovog uvođenja bi drahma, pesete i escudos  vrlo velikom brzinom izgubili na svojoj vrijednosti u odnosu na euro ili dolare. Dugove u eurima ne bi nikada mogli otplatiti. Budući da bi krizne zemlje naftu, ugljen i sirovine morali plaćati u skupim dolarima, prijetila bi im visoka inflacija. Bila bi to prava poslastica za desničare. Europska ideja bi se pretvorila u svoju suprotnost.
Europa umjesto SAD-a, Rusije i Kine
Pogotovo traumatičan mi je takav ishod, jer znam da Europi u ovom trenutku prijeti da postane slaba, pri čemu se jačaju krivi: američki kapitalisti sa svojom rastućom iluzijom, autoritarni vladari u Kini i Rusiji i islamisti u arapskom području. Nasuprot tih struja je europska ideja o obrazovanju i toleranciji, pluralizmu i otvorenosti, te traženje ksko pravedno gospodariti doista jedinstvena vizija.Zato ju treba sada jačati. Ne u smislu vojne snage. >> Nenasilna politička sredstva  su prikladan put, kako bi se Europa napokon razvila u civilnu silu.<<, pišu zagovornici ljudskih prava kao što su Heino Falcke, Joachim Garstecki ili Konrad Raiser u otvorenom pismu pred europske izbore. I pri tome podsjećaju na mirnu revoluciju. U stvari Europa je stekla svoj ugled upravo zahvaljujući nenasilnom pomirenju. Zašto ne bi smrtnim neprijateljima Hrvatima i Srbima uspjelo isto što i nekoć Francuskoj i Njemačkoj: pomirenje? Zašto Europska unija ne unosi takva svoja iskustva pomirenja u rješavanje ukrajinske krize umjesto  zveckanja oružjem velikih sila poput SAD-a i Rusije?Više samopouzdanja želim Europi i u gospodarstvu. Kao sila s 500 milijuna potrošača mogla bi odrediti pravila igre, umjesto da samo slijedi velike korporacije. Samopouzdana Europska unija bi mogla financijskom kapitalizmu postaviti jasne granice, izboriti se za minimalne plaće i minimalne poreze u svim zemljama članicama i podržati investicije tamo gdje je nezaposlenost posebno visoka.Europa je jedini kontinent na kojem se barem misle kao jedna cjelina zajedno  gospodarstvo, pravednost i očuvanje okoliša. Zato bi baš EU trebala ponuditi nove smjernice za humaniju budućnost: sve bolje umjesto sve više i brže; obnovljiva energija umjesto fosilne i atomske, pruge i autobusi umjesto auta, zaštita okoliša umjesto uništavanja.No stvarnu snagu će Europa tek dobiti kada neće obnoviti ''samo'' ekonomsku zajednicu, nego kada životom napuni stare vrijednosti tolerancije,obrazovanja i demokracije. Mora pronaći nove oblike demokratskog sudjelovanja u Briselu i regijama, koji slušaju volju građana.  Nužni su novi modeli suživota u društvu, bez diskriminacije, fundamentalističkog dogmatizma, i s poštenim šansama za građane s migracijskom pozadinom i izbjeglice.Uvjeren sam: kada Europljani pouzdano ispune svoje vrijednosti životom, s ovog će kontinenta zasjati snaga na ostale kontinente: na one građane SAD-a  koji se i sami bore za pravdu i prosvjetiteljske vrijednosti; na Ruse koji od svog mačo predsjednika žele izboriti prava na slobodu i toleranciju; na Kineze, koji se ne žele ugušiti ni i smogu, ni korupciji, a još manje u diktaturi. Naravno znam i da je put prema toj Europi puno duži od puta prema biračkom mjestu. Ali izbori za Europski parlament nude šansu svima onima koji  ne žele prihvatiti uništenje ovog jedinstvenog projekta, pa tako i  meni.

Izvor: Wolfgang Kessler, (2014.)."Europa, aber richtig", Publik Forum  br 9 /2014, str 13.-15.S njemačkog prevela Judit Raffai