Todd Hartch

1966 Ivan Illich je poslao Nacionalnom katoličkom reporteru antimisionarski članak koji mu je vraćen jer je bio „nepotrebno polemičan“. Budući da je odbio ponudu časopisa da ponovno pošalje blažu verziju, Illich je poslao članak isusovačkom časopisu Amerika, koji ne samo da je prihvatio članak kakav je bio napisan, nego ga je objavio u pravi čas, u vrijeme održavanja Programa katoličke međuameričke suradnje (CICOP), konferencije kojoj je bila svrha podupirati američku katoličku podršku crkvi u Latinskoj Americi. Illich je stigao u CICOP s 3.000 primjeraka "Naličje ljubavi," dovoljno da svaki sudionik dobije primjerak u kojem optužuje američke katoličke misionarske inicijative u Latinskoj Americi.

Članak je uspio zadivljujuće izazvati raspravu, baš kao što se Illich nadao. Prvo, on je osudio američku hijerarhiju za pokretanje misionarskog programa "poticaj koji podržava nekritička mašta i sentimentalno prosuđivanje." Drugo, Illich je napao rezultate inicijative. Strana "pomoć" drastično je povećala troškove crkava Latinske Amerike i učinak ove crkve ovisi o stranim sredstvima i osoblju, što je rezultiralo "očigledno irelevantnim pastoralnim sustavom", koji je nemoguće održati. Treće, Illich je suočio američke misionare s njihovim samozavaravanjem. Bili su "pijuni u svjetskoj ideološkoj borbi" i "lakaj kapelani kolonijalne moći".

S podija konferencije, Louis Luzbetak iz Družbe Božanske Riječi ocijenio je da je članak „duboko" u zabludi i ustvrdio da su misije bile korisne i za SAD i za Latinsku Ameriku, jer "kulture rastu proporcionalno njihovoj izloženosti uzajamnom obogaćivanju ." Kardinal Richard Cushing,  koji je zagovarao slanje Amerikanaca u Latinsku Ameriku, osudio je članak kao napad na papu koji je sadržavao" kolosalne laži "i predstavlja" veliku nepravdu "onima koji su poklonili svoj život Latinskoj Americi. U cijelom svijetu, biskupi, svećenici, časne sestre i misionari čitali su članak i reagirali iznenađenjem i ljutnjom ali isto tako, u nekim slučajevima, iznenađujućim stupanjem slaganja. Slagali se ili ne, katolici zainteresirani za Latinsku Ameriku nisu mogli ne reagirati na neki način: "Nakon što se pojavio članak, malo ljudi, ako uopće itko, je moglo obaviti svoje zadatke bez preispitivanja onoga što su radili, bez samoprovjere, nije li možda bilo nečega od onoga što Illich govori. "Članak se zatim proširio uglavnom u protestantskim skupinama i postao antimisionarski klasik.

"Naličjem ljubavi" Ivan Illich je privuklo pozornost brojnih misionara i crkvenih vođa, ovaj članak je jedan od njegovih glavnih istupa koji mu je pribavio slavu, ali malo njih  se sjeća danas da je  predstavljao posljednju javnu pozornicu u kampanji koju je Illich vodio, uglavnom privatno, od 1961. Nakon što su Pio XII i Ivan XXIII  pozvali na sudjelovanje u glavnom programu pomoći za Latinsku Ameriku u kasnim 50-im i ranim 60-im, katolički biskupi u Sjedinjenim Državama organizirali su Latinskoamerički ured u svojoj organizaciji, Nacionalnu katoličku dobrotvornu konferenciju i time započeli ozbiljan misionarski rad u Latinskoj Americi. John Considine, predsjednik Latinskoameričkog ureda izabrao je Illicha da trenira misionare zbog njegove uspješne službe među Portorikancima u New Yorku i zbog njegove očite posvećenosti obuci misionara. Considine nije shvatio, kada je Illicha postavio u centar za Interkulturalni odgoj (CIF), misionarski centar za obuku u Cuernavalci u Meksiku, da Illichev sudjeluje u programu zbog toga što je njegov primarni interes proizašao iz želje da ga potkopava.

Rođen 1926. godine u Beču od hrvatskog oca i majke Židovke, Illich je postigao magisterij teologije i filozofije i doktorat iz povijesti u dobi od dvadeset i četiri godine; poznavao je njemački, jidiš, talijanski, francuski, hrvatski, latinski, grčki, engleski, španjolski i portugalski. Došao je u SAD 1951. na studij na Sveučilištu Princeton, a njegova fascinacija portorikanskim stanovništvom u New York-u navela ga je da postane župnik u portorikanskom susjedstvu. Kardinal Francis Spellman je vrlo mnogo cijenio Illichev rad s portorikanskom zajednicom te mu je dao titulu monsinjora, a zatim i položaj vice rektora katoličkog sveučilišta u samom Puerto Ricu. Dok je proveo većinu vremena 60-ih i 70-ih godina u Cuernavaca, Meksiku, Illich je postao plodan društveni kritičar koji je uživao u mainstream uspjehu zahvaljujući knjigama kao što je „Odškolovano društvo“ u kojoj tumači javno obrazovanje u sklopu "globalnog procesa degradacije i moderniziranja bijede."

Živio je s kolegama u Njemačkoj u godinama prije svoje smrti 2002. godine.
 

Trening misionara da bi se vratili svojoj kući

Kada je Illich pripremao svoj misionarski centar treninga u proljeće 1961. godine, shvatio je da su dva pape pozvala na masivnu potporu Latinskoj Americi, ali je vjerovao da će misionarski rad Amerikanaca za Latinoamerikance će biti štetan za obje strane. Većina misionara na koje je naišao bila je "zakržljala, ili u potpunosti uništena" svojim radom; sve što su postigli bilo je "da su sprečavali revolucionarne promjene potrebne" u Latinskoj Americi. "Planirani križarski rat morao se zaustaviti", pomislio je Illich. Dakle, Illich je organizirao sve potrebno da Centar za interkulturni odgoj ima besprijekorne reference koje će privući mnoge koji bi htjeli biti misionari. Bio je povezana s Fordham sveučilištem i uživao podršku kardinala Spellman iz New Yorka, Latinskoameričkog ureda i kardinala Cushinga iz Bostona. "Našim edukativnim programom za misionare namjeravali smo izazvati polaznike da se suoče sa  stvarnošću i sa sobom, i da odbiju misionarske zadatke ili da budu manje nespremni ako ih prihvate“, Illich je kasnije priznao.

Trideset i pet laika katolika i dvadeset sedam klerika nazočilo je prvom dijelu obuke u  1961. i sličan broj sudionika pohađao je  dva puta četiri mjeseca treninga svake godine tijekom 60-ih godina. Obuka je započela učenjem jezika najviše kvalitete, s ciljem da se stekne do kraja tečaja tečnost izražavanja na španjolskom. Tim lokalnih učitelja podučavao je sudionike obuke pet sati na dan. Nastava se održavala u skupinama od najviše četiri studenata. Tri sata u vođenim vježbama, sat vremena u jezičnom laboratoriju, i još jedan sat u vođenoj konverzaciji. Ne iznenađuje da je stroga nastava jezika pet sati na dan bila stresna za neke učenike i da su dosezali točku pucanja. "Bilo je toliko intenzivno da bi se neki ljudi gotovo slomili", primijetio je jedan. "Illichev pristup nastavi bio je slijedeći: ako pukneš, u redu je - ili će te popraviti ili izgubiti. "

Komentari nastavnika jezika o nekim polaznicima u prvom dijelu nastave daju naslutiti koje stavove su imali prema svojim optužbama. Jednog mladića su, na primjer, procijenili da se neće moći artikulirati ni na kojem jeziku, niti će ga naučiti španjolski previše dobro.“ Mladu ženu su vidjeli kao „psihički nesposobnu za prilagodbu potrebnu da nauči dobro bilo koji jezik.“ O drugom kandidatu su vjerovali da mu nedostaje "sposobnost da prihvati neki drugi jezik."

Stresna nastava jezika pripremila je učenike za nastavu posebno usmjerenu na misije, povijest i kulturu, kao i za razgovore s nastavnicima. Mnoge od ideje koje je Illich predstavio bile su  slične onima koje je razvio u Puerto Ricu (za svećenike i sestre koje je obučavao za rad s Puertorikancima na kopnu SAD-a), ali upozorenja i negativni primjeri pretpostavljaju preuzimanje veće uloge. Potvrdio je mističnu prirodu misionarskog služenja, a posebno njegove veze s Kristovim utjelovljenjem kroz patnju; ali je veći dio svog vremena posvetio analizi opasnosti od pogrešne pripreme na  misionarsku službu. Na taj način, on je neizbježno sugerirao mnogim "neo-misionarima" da nisu kvalificirani i da su loše pripremljeni.

Na primjer, Illich je istaknuo da budući misionari trebaju visoku razinu akademske pripreme. Kandidati su trebali imati „povećanu istančanu osjetljivost za poetske, povijesne i društvene aspekte stvarnosti.“ Ako zadovolje ovaj preduvjet, moraju koristiti "konceptualne instrumente" društvenih znanstvenika, uključujući i "uloge, status, funkcije, zajednice u odnosu na društvo, sliku o sebi u odnosu na očekivanja; javno mnijenje i društveni pritisak; pokrete i organizacije; institucionalizaciju i karizmatično vodstvo ", da dobiju sociološki, antropološki, politički, gospodarski, kulturno i povijesno cjelovito razumijevanje društva u kojem su željeli raditi. On je vjerovao da je "danas ludost pokušati misliti Crkvu i njen rast bez obzira na ove aspekte koji se odnose na bilo koje društvo ili zajednicu". To nije rekao direktno, ali je implicitno poručio da budući misionari moraju biti ne samo inteligentni, već i dobro obrazovani prije nego što krenu na trening; ako su prođu tu prepreku, moraju postati stručnjaci za Latinsku Ameriku na nekoliko različitih područja. Jesu li sudionici mogli zadovoljiti te standarde?

Jedan sudionik je priznao da Illich može odgojiti misionarsku elitu, ali je jadikovao: "monsinjor ima visok cilj, previsok za mene i druge ljude mojih sposobnosti." Drugi je pitao: "Je li strogost danas potrebna, ili nam je potrebnija svetost zajedno s vještinama?"  Pritužbe da je Illich  previše tvrd, neosjetljiv na kritiku također su došle od kardinala Cushing i papinskog nuncija u Peruu, Romula Carbona, možda dva najvažnija čelnika Crkve. angažirana da se šalje osoblje iz  Sjedinjenih Država za Latinsku Ameriku, ali Considine, još uvijek nije prepoznao stvarne Illicheve ciljeve i branio je "majstorski posao" koji Illich radi.

Korištenje kontroverze

Još jedan element Illichevog pristupa bio je kontroverza, ili ono što neki nazivaju " pristup šok-terapije." Volio je  iznenaditi ozbiljne sestre i mlade svećenike skandaloznim idejama, na primjer, viknuo bi nekoj časnoj sestri: "Mrzim Yankees!", ili bi tvrdio da idealan misionar "može imati slab pastoralni osjećaj za svoje ljude", a možda im samo pomaže "na hladan i tehnički način." Isto tako je uživao predstavljati teške ili izazovne ideje na način da ih pripisuje drugima, na primjer, citirajući latinoameričkog biskupa koji je navodno rekao: "moram zarediti mnoge moje starije oženjene muškarce za svećenike". U drugom slučaju je naveo ideju jednog učenika da je Crkva bila temelj aristokracije u Kolumbiji. Časopis Time je pisao: "Illich i njegovo osoblje svjesno ljute studente, jer početni argumenti provociraju njihova dotadašnja uvjerenja/vjerovanja."

U jednom slučaju, skupina sestara došla je Illichu "u velikoj nevolji", jer im je predavač/propovjednik bio rekao da ne trebaju dijeliti svog Boga s Latinoamerikanaca jer  da njihovog Boga Latinoamerikanaci ne mogu prihvatiti. U drugom slučaju, Illich je pitao svoje studente je li vole "Pedra", hipotetskog migranta iz sela u Mexico City. "Je li ga voliš za sebe, za ono što je on? Ili voliš Boga u njemu? Ako ga voliš zato što voliš Boga u njemu, u krivu si. Nema gore uvrede. To je negiranje prirodnog poretka ". U oba slučaja, Illich je mogao rogoboriti protiv njihovog nedostatka uvida i objasniti što on ili drugi govornik zapravo žele reći, a zapravo ostaju zapamćene dvije stvari: skandal tvrdnji bliskih herezi i posijano sjeme sumnje zahvaljujući Illichevim objašnjenjima.

Čak i inteligentni i zreli učenici koji proždiru literaturu društvenih znanosti i svladali su etiku interkulturalne komunikacije suočeni su s rizikom dviju strašnih opasnosti. S jedne strane bio je rizik ukopavanja u vlastitu kulturu. Illich je tome dodao jednako veliku opasnost "identifikacije s grupom u procesu marginalizacije." Nepravilna identifikacija s kulturama domaćina može rezultirati "marginalizacijom Crkve", te "uništenjem Crkve iznutra."  Illich nije objasnio kako se moglo izbjeći previše čvrsto držanje uz vlastitu kulturu i istodobno izbjegavanje nepravilnog identificiranja s kulturama domaćina; ova dva izazova/problema  izgledaju kao da su dizajnirani više da bi zastrašili potencijalne misionare nego da im pomognu prilagoditi se misijskom polju.

Isključiva agenda

Što da radi jedan siromašan, nov misionar s ovim velikim očekivanjima? Mnogi od njih, nadao se Ilich, će uvidjeti da nisu sposobni biti misionari, da „ne može svaki čovjek biti misionar.“  U biti, Ilich je napravio listu o sedam tipova ljudi koji bi trebali naučiti prepoznati da nisu  prikladni za misije. To su: (1) oni koji bježe od kuće u nekoj vrsti „psihološkog bijega“, (2) agresivni nacionalisti, (3) misionari avanturisti sa „senzualnim snovima o džungli ili mučeništvu i puštanju brade“, (4) „crkveni konkvistadori“ posvećeni „umnažanju krštenja“, (5) oni koji su više zainteresirani za „apostolski turizam“ nego za požrtvovanost, i (6) misionari koji ne razmišljaju, uvode „pjesme, priče i folklor“ iz svoje domovine , što na kraju rezultira otuđenjem od kulture domaćina koji gube vlastite korijene; (7) i konačno zadnji tip, onih koji su „posebno opasni.“

Sedmu grupu Ilich smatra najviše opasnom i najviše je osuđuje. To su papinski volonteri za Latinsku Ameriku (PAVLA) , velika postava misionarske inicijative u Latinskoj Americi. Teoretski, postavljeni katolici bi volontirali, kroz dvije do pet godina ponudili bi svoje vještine da budu zadovoljene određene potrebe, ali u praksi mnogi od 177 volontera koji su služili do ožujka 1963. nisu ponudili potrebne vještine i malo njih je imalo jasnu predodžbu o tome što će raditi u regiji. Za Illicha su ciljevi programa kratkoročnih postava misionara bili „beznačajni, varljivi,  cak uvredljivi“ „zato što Latinska Amerika nije trebala nevješte volontere koji su tragali za kratkoročnim duhovnim produbljenjem; trebala je, naprotiv, visoko obučene profesionalce. Zašto im je  onda dano ikakvo mjesto u CIF-u, Centru za interkulturni odgoj? Odgovor je bio: „oni su na svom putu sa ili bez CIF-ovog tečaja.“ Illich nastavlja, „bolno smo učili kako da pomognemo takvim volonterima trošiti svoju obmanutu misionarsku gorljivost … . Oni su dobrodošli gosti na jednakoj razini kao i ostali studenti.“ Neizgovorena ostaje činjenica da biti na jednakoj razini s ostalim studentima znači biti jednako izložen  Ilichevim pokušajima da ih vrati natrag kući.

Kada je direktor PAVLA upozorio volonterku po imenu Sue Maloney da će trebati nadoknaditi PAVLA-u trošak za vrijeme provedeno u Cuernavaca (mali gradić u središnjem Meksiku) ukoliko ne prihvati zaduženje u gradu Limi u Peruu , Illich se protivio da je taj čin „protiv svih akademskih, crkvenih i ljudskih tradicija“. Illich zatim prezentira interesantnu definiciju CIF-a kao „mjesta gdje se volonteri odlučuju za misije, kako bi shvatili jesu li prikladni.“  „Nemate pravo ni u kakvom smislu upravljati već plaćenom školarinom i putnim troškovima za Sue niti tražiti od nje da vam da isti novčani iznos u slučaju da se odluči da ne želi raditi za vas ,“ inzistirao je. Po njemu je to bilo pitanje principa, ali također pitanje njegovih ciljeva za centar. Ukoliko bi volonter koji se još premišljaju mogli biti natjerani u Latinsku Ameriku, sve njegove taktike bi bile suviše slabe.

Illich je također vjerovao da mnogi perspektivni misionari nisu poznavali svoje vlastito srce. Vidjeli su sebe kao "žrtveni doprinos" za Crkvu, ali prije svega više su tragali za ispunjenjem i avanturom. "Molim vas ne zamišljajte sebe kao svece ili "misionare" jer ti "volontiraš" svoje služenje Crkvi", preklinjao ih je. Takvoj jednoj volonterki koja se činila Illichu kao da je misiju doživljavala kao avanturu pod svojim uvjetima i za svoje vlastito zadovoljstvo, rekao je: "principijelna opasnost koju ja vidim u tvojoj odluci o prihvaćanju zaposlenja u crkvi pod uvjetom koji tražiš je to da zavaravaš samu sebe, da vjeruješ za sebe da si ono sto nisi : totalno posvećena, totalno osviještena žena.“

Ivan Illich u starijoj dobi 

Postepeno postaje Illicheva vizija Centra sve jasnija. Kao znak da nastupa novo,  javno poglavlja Illicheve antimisionarske kampanje bila je njegova ponosna najava na stranicama New York Timesa, da "mi ne treniramo misionare. Mi treniramo ljude da imaju duboku svijest poniženja, one koji će tragati kako da svoju vjeru učine relevantnom za društvo u kojem će radili". Kasnije lukav promatrač, novinar Francine du Plessxgray, prepoznaje da centar "nije baš dizajniran da trenira misionare koliko da drži po strani one  najprogresivnije [iz Latinske Amerike].“

Konačno, kasne 1966., kada je Illich po prvi put objavio „Naličje ljubavi“, započinje zadnja faza njegove kampanje protiv misionarske inicijative u Latinskoj Americi. Vjerovao je da je CIF pored „obrazovnih grupa“ u američkoj crkvi uspio u subverziji misionarske inicijative putem programa treninga i objavljenim tekstovima, te je izračunao da se manje od 1% američkog i kanadskog svećenstva obaziralo na papinski poziv u Latinsku Ameriku, što je daleko manje od željenih 10%. Ipak,  uočio je da inicijativa uživa i dalje podršku u hijerarhiji i među "neukim katolicima" zbog "moćnog medijskog djelovanja kampanje" u uredu Latinske Amerike. Kombinacija obnovljenog CICOP-ovog sakupljanja i vijesti o opasnom izlaganju u Rampartsu o infiltraciji CIA-e u studentskim grupama u Latinskoj Americi ga je uvjerila da je pravo vrijeme da se jednom zauvijek zaustavi "entuzijazam". "Pod ovim okolnostima", argumentirao je, "mora biti sponzorirana javna i intenzivna diskusija."

Na kraju krajeva,  Illich i njegov centar su odigrali glavnu ulogu u neuspjehu katoličke misionarske inicijative u Latinskoj Americi, koja nikada nije dostigla brojke ili utjecaj predviđen u Vatikanu. Dok je njegov centar sve više i više privlačio negativne pažnje, 1968.  Je  Illich bio  pozvan u Rim na ispitivanje Kongregacije za doktrinu vjere (nasljednice Svetog ureda). Iako nije bio optužen za krivovjerje Illich se odrekao svojih svećeničkih ovlasti i privilegija 1969. godini te je živio više manje kao laik do kraja svog života. Centar u Cuenavarca je postao neka vrsta sekularnog think tank-a koji je privlačio intelektualce iz cijelog svijeta. Nastojeći izbjeći upetljavanje Crkve u polemiku, usredotočio je svoju intelektualnu energiju na društvena pitanja i zadobio podršku široke javnosti za svoje kritike obrazovanja, ekonomskog razvoja i medicine. Postao je putujući intelektualac, 80-tih godina je podučavao na američkim kao i na njemačkim sveučilištima da bi se skrasio zajedno sa svojim prijateljima i učenicima u Bremenu, u Njemačkoj gdje je ostao do svoje smrti 2002. godine. Malo njih je shvatilo da je njegov kriticizam glavnih zapadnih institucija oblik negativne teologije, žaljenje zbog korupcije Crkve.
 

Kako objasniti Illicha

U kontekstu Illichevog  sveobuhvatnog antimisionarskog programa i stalnih osuda od strane Crkve, važno je spomenuti da on nikada nije gledao na svoj projekt kao na anticrkveni ili antikršćanski i da je jedino umio misliti misionarsko djelovanje u pozitivnom smislu. U  „Misija i akušerstvo,“ govoru drugim voditeljima misionarskih trenera 1964., na primjer, on govori isključivo o misiji kao „rastu Crkve u novim ljudima" i „interpretaciji Riječi Božje kroz njeno izražavanje u svim novim jezicima, u svim novim prijevodima.“ Uvijek je vjerovao da je služio Crkvi  svojim antimisionarskim radom u CIF-u. Atmosfera koju je stvorio u Centru, sa svojim gotovo nemogućim iskorakom intelektualnih izazova i taktika suprotstavljanja, osmišljena je da bi isključila što je više moguće novih misionara, ali ne i da bi ih  okrenula od Boga. U biti, on je ponudio duhovnu utjehu svojim studentima od jutra do mraka i dao okvir njihovom studiranju time što je bilo prožeto katoličkom duhovnošću. U rasporedu je svakodnevno bila jutarnja misa u 6:15 i 6:45, ponudio je  jedan sat za klanjanje  Presvetom sakramentu svake večeri, a četvrtkom uvečer njegovi kolege su volontirali u jednosatnim smjenama kako bi studenti mogli klanjati pred Presvetim cijelu noć. Pokušavao je sačuvati čast Crkve, a ne  uništiti je; nastojao je zaštititi duše studenata, a ne voditi ih kroz stranputice.

Cijeli svoj život Illich je volio mistično, univerzalno tijelo Kristovo i nastojao mu je služiti što je bolje mogao. Većinom je služio u različitim kulturama kao što su hrvatski Židovi, radio je  s Puerto Ricansima ili s irskim Amerikancima ili Meksikancima. Što je onda bio problem? Što je bilo u korijenu njegovog strastvenog, stalnog, gotovo podmuklog križarskog pohoda na američke katoličke inicijative u Latinskoj Americi?

U mnogim slučajevima imao je pravo saviti kičmu ali u cijelom svom poučavanju Illich je imao malo razumijevanja za dinamike misionarskih susreta

U srcu njegovog impozantnog primjera bio je njegov pogled na Amerikance i njegov strah da bi previše njih moglo uništiti regiju koju voli. Bio je istovremeno izvrstan teolog, filozof, povjesničar, znanstvenik i svećenik, mogao je naučiti novi jezik u roku od nekoliko tjedana i brzo je upijao povijest, književnost, poeziju, umjetnost, kulturu i psihologiju bilo kojeg društva koje ga je privlačilo. Zahvaljujući svojoj sposobnosti promatranja i razumijevanja s   lakoćom se mogao poistovjetiti sa svećenstvom, intelektualcima, političarima, studentima, seljacima i s bilo kojim čovjekom s kojim se u životu sreo. U stvari, profinjenost, sposobnost da opazi nijansu i da odgovori prikladnom suptilnošću, su bili jedna od Illichevih najviših vrijednosti i jedna od njegovih sjajnih sposobnosti. Tako je na primjer, Illich podučavao o "vremenu i trudu i finoći" koji su bili potrebni misionarima dok su učili govoriti novi strani jezik i učili kako da budu tihi, „da komuniciraju profinjeno kroz tišinu.“ Prikazao je "rast profinjenosti" kao jedan od sigurnih znakova misionarske zrelosti.

Problem koji je Illich prepoznavao vezano uz američke volontere, stoga nije bila sebičnost  ili čak manjak pripremanja nego nedostatak profinjenosti. Npr, spomenuo je južnoameričkog biskupa koji je bio "s pravom uplašen zbog grupe dobro pripremljenih, darežljivih Amerikanaca koji upropaštavaju njegovu vrlo delikatnu misiju.“ U istom smislu, Illich se usudio izreći pred grupom američkih volontera jedan od svojih najotrovnijih govora o grijehu „beskrajnog manjka intuitivne profinjenosti.“ Kada je zamišljao Amerikance u radu među Latinoamerikancima  savijao se od stida zbog Crkve koju je volio.

U mnogim slučajevima  imao je pravo stidjeti se. Ti irsko- američki svećenici u New Yorku s kojima je prvo započeo raditi i njihova braća svećenici u Puerto Ricu savladali su španjolski jezik ali su gajili premalo poštovanja prema puertorikansku poeziju, kao i one pobožne sestre koje su već došle u Peru sa svim vrstama kulturoloških pretpostavki, i trebat će desetljeća da se tog „kulturnog prtljaga“ oslobode, ako se uopće ikada oslobode. Međutim Illich, usprkos svom svojem učenju, nije imao mnogo razumijevanja za promjene koje sobom nosi misionarski susret. Nije proveo mnogo vremena čitajući pisma misionara, novine i izvještaje, sve što nam ukazuje na duboko transformativnu prirodu misionarskog iskustva koja mijenja misionara kao i ono što djeluje kao domaća kultura. Čini se kao da nije pročitao Pavlovo pismo misionarskim očima, niti je posvetio onoliko pažnje biografiji misionara koliko je poklonio srednjovjekovnoj filozofiji ili latinskoameričkoj antropologiji. Konačno, Ilich nije imao dovoljno vjere u poruku evanđelja koja može transformirati kulture usprkos misionarskoj nepredvidljivosti i čak može dovesti američke misionare do Pavlove poniznosti.

S engleskog preveli Gustav Raffa i Ahmed Kovačević Alitović, prema:

www.internationalbulletin.org (17.5.2016.)