Samuel Mayol: "Je li sveučilište žrtvovan podrostor laičnosti ?"

Kolokvij održao 30. svibnja 2015. direktor Instituta Saint Denis (IUT - Institute Universitaire de Technologie- Sveučilišni institut za tehnologiju Saint-Denis - Pariz 13)[1]

Dragi prijatelji,

Počet ću svoje izlaganje citirajući vam svima poznatog dekana sveučilišta: "Što se tiče laičnosti, ne vidim nikakve koristi od zakonskih odredbi budući da zakon niti tko traži niti ima problema s laičnosti."

Kako ne vidjeti da je stanje u srcu francuskih sveučilišta danas zabrinjavajuće? Nažalost događaji koji su se desili na Institutu Saint Denis tijekom 2014. godine, jednako kao i na Sorboni, na Institutu političkih znanosti Aix-en-Provence ( Sciences Po Aix), na sveučilištu Pariz X Nanterre ili na sveučilištu Pariz 13, od ove sveučilišne godine upravo ističu u prvi plan ovaj problem i u konačnici predstavljaju samo simptome onoga što se realno događa usred francuskih sveučilišta. Slaba podrška sveučilišnoj zajednici potvrđuje da na svim razinama države i akademske zajednice važnost tog osjetljivog pitanja zapravo nije shvaćena kako bi ono zaslužilo niti mu se pristupa hrabrošću koju zahtijeva. Sve upućuje na to da se nije prepoznala ili da se ne želi prepoznati težina stanja.

1. Sporovi su sve brojniji i tiču se svih područja sveučilišnog života, bilo da su to odstupanja od pravila kako bi se opravdalo odsustvo, bilo da je to nošenje vjerskih simbola, ili se radi o prozelitističkim aktivnostima, odbijanju mješovitog sastava studenata ili nastavnika, osporavanju nastavnih sadržaja, zahtjevanju poštivanja prehrambenih propisa/ zabrana, odobravanju mjesta za bogoslužje ili prostora za sastanke vjerske grupe. Popis se redovito nadopunjuje novim zahtjevima, a posebno se povećava broj sukoba. Vrijeme je priznati barem tijekom ove rasprave, da je stanje stvarno i da je jasno na mjestu otvoriti raspravu, te se nikako ne se radi o sterilnoj diskusiji, kako neki kažu.

Odbijanje da se problemu pogleda u oči, da se postavi dijagnoza i traže rješenja, jednako je neodgovoran kao i samoubilački stav. Odugovlačenja koja poznajemo već petnaest godina, koja su na kraju 2004. završila zakonom za fakultete i visoke škole trebaju poslužiti kao pouka kako se ista pogreška ne bi ponovila. Dok mi mnogi ljudi i dalje tvrde i smiruju me da su događaji na Institutu Saint-Denis samo iznimka, ja bih se vratio ovdje na događaje koje sam trebao riješiti dok sam bio direktor Instituta.

Kao prvo želim reći kako je Institut Saint Denis dragulj visokog obrazovanja. Sa svojih 2000 studenata, Institut Saint Denis, je posebno ponosan što je sudjelovao aktivno od 1969. godine u profesionalnom uključivanju mladih proizašlih s ovog područja. Posebno se brinemo da promičemo društveni uspon naših studenata, administrativno i nastavno osoblje ovog Instituta, jednog od najznačajnijih u Francuskoj ne štedi truda da uspije u svojoj misiji javne službe, te čini najviše što može za naše studente. Shvatit ćete koliko sam ponosan što vodim ovu predivnu ustanovu koju neki žele uništiti još od prošle akademske godine.

Različiti problemi su me snašli, a svaki na svojoj razini tiče se poštivanja laičnosti u našim ustanovama. Nepravilnosti koje sam prijavio još u studenom 2013. godine, i zbog kojih sam uveo nužne mjere da ih se ukloni bile su povod za generalnu inspekciju službi.

Kao prvo možemo govoriti o stvarnim ometanjima laičnosti. Osim prodaje halal sendviča, koju sam zaustavio već u studenom 2012. godine, otkrio sam da je potajno uređena jedna soba kao mjesto za molitvu s tridesetak tepiha. Pokretač tih ometanja bila je studentska udruga čije poslove odobravaju odgovorne osobe sa samog sveučilišta. Naravno, odlučio sam zaustaviti prodaju sendviča iz očitog razloga da treba poštivati laičnosti. Naime, treba nas sve kao kolektiv opametiti taj slučaj budući da studentice trpe pritisak okoline ako ne kupuju halal sendviče ove udruge. U tom konkretnom slučaju, poštivanje laičnosti na sveučilištima štiti studentice.

Dok vam ovo govorim, ta udruga, sada isključena s Instituta, još uvijek ima pravo navoditi svoju pripadnost u srcu samog mog sveučilišta. Kako institucija poput naše može dopustiti toliku nedosljednost. Ta ista udruga pretvorila je prostor koji joj je dan u sobu za molitvu. Što sam otkrio, jer za to nisam znao, kada sam želio pravedno podijeliti ključeve te prostorije ostalim studentskim udrugama. Taj dan, 3. veljače 2014. Institut je upozoren da je podmetnuta bomba: 2000 studenata, 200 nastavnika/profesora, 100 službenika, administrativnog osoblja moralo je biti evakuitano. Tramvaj je morao skrenuti s rute, a pošta u neposrednoj blizini je bila ispražnjena, Trg 8. svibnja je zatvoren. Tek kada smo pretraživali Institut, otkrili smo navedenu sobu.

Nadalje možemo se prisjetiti dokazanih problema komunitarizma[2] unutar jednog odjela. Lažni privremeni predavači, lažne diplome, neopravdani sati predavanja, neosigurana predavanja/nastava, fiktivni sadržaji, zlostavljane i ponižene predavačice, koje se vrijeđalo, i studenti koji trpe prezir. Na kraju, gotovo 196.000 € je trebalo biti prenamijenjeno da nisam zaustavio ovo neprihvatljivo stanje.

Budući da je izvještaj Inspektorata IGAENR [Inspection générale de l’administration de l’Education nationale et de la Recherche -Inspektorat za opću upravu za obrazovanje i istraživanje] također pokazao da je moguće povezati dvije strane ovog slučaja, možemo zaključiti da je laičnost zapravo potkopavana u različitim oblicima. A ako se to na ovaj način događa u mojoj ustanovi ne trebamo se zavaravati, to se može, naravno, dogoditi i u drugim institucijama.

Moje intervencije, stvarna podrška studenata i nastavnika u mojoj borbi rješavanja skandaloznog stanja pokrenule su niz zastrašivanja koje sam pretrpio između 31. siječnja i 15. svibnja 2014: gume na mom automobilu su bile ispuhane i udubljene, dobio sam petnaest pisama u kojima mi se prijeti smrću. 21. svibnja 2014, bio sam žrtva fizičkog napada.

Sredinom prosinca, prijetnje su se nastavile: Dobio sam dvije knjige napisane na arapskom i ukrašene lubanjom. A najnoviji incident zbio se nakon strašnih događaja 7., 8. i 9. siječnja. Primio sam tri puta fotokopiju Charlie Hebdo "sve je oprošteno" s dodatnim riječima: "Ne svugdje, barem ne na Institutu", nakon čega su mi poslati moj portret s iskopanim očima.

U posljednje vrijeme ponovno su prekoračili dopuštene granice. Moj auto je 22. travnja razbijen na parkiralištu ispred zgrade u kojoj stanujem. Razbijeno je staklo i na prednjim sjedalima su ostavljeni papiri na kojima piše samo jedna riječ: "smrt". Dana 17. svibnja, sedam mojih kolega prima SMS poruku, prijetnju smrću, ukrašenu notornom antisemitskom aluzijom. Nakon što me očito nisu obeshrabrili s 30 prijetnji smrću u godini i pol, sada se počinju obraćati onima s Instituta koji su pomogli otkriti težinu stanja. I želim naglasiti ključnu ulogu mog prijatelja Florent Tetard ovdje prisutnog, člana Upravnog odbora Instituta i Sveučilišta kojega sam sam imenovao voditeljem financijskog odbora Instituta. Njegova uloga i nepodijeljena potpora bile su presudne.

Jasno je, čini se, da ponavljanje zastrašivanja ima kao cilj da se počnem bojati i da se širi strah, kako bih popustio, kako bih se povukao, kako bih konačno kapitulirao u ovoj borbi. Zahvaljujući odlučnoj potpori mojih kolega i mojih učenika čija je uloga bila presudna, i naravno zahvaljujući svakodnevnoj potpori koju mi pružaju moja žena, moja djeca i moja obitelj ni u jednom trenutku nisam mislio napustiti sukob. A ipak je naš život postao pakao za vrijeme ovih događaja: tjedno mijenjanje parkirališta i promjena parkirnog mjesta, mijenjanje poštanske kutije, promjena rasporeda i puta do posla. Za one koje još nisam uspio uvjeriti, pitao bih ih, da li bi bili spremni tražiti od svoje djece da ne izlaze na ulicu s babysittericom, da ograniče školske izlaske, žive sa spuštenim roletama u zatvorenim sobama, da ne mogu ići na parkiralište bez pratnje susjeda, da se ne smiju vratiti kući u večernjim satima bez pratnje policije. Sve to nametnuto je meni i mojoj obitelji u ovih proteklih godinu dana. A najteže je pronaći riječi kojima bih umirio svoje 9 godina staro dijete, koje se pita zašto mi prijete, nakon što je to čulo u školi, ili pronaći objašnjenje kada se moje drugo dijete od 3 godine pita zašto se njegov otac skriva u kupaonici i potajno plače.

Mnogi bi možda stali ili se predali, i ponekad mi se dogodilo da pitam svoju suprugu Anne, ovdje prisutnu, da li bi joj bilo draže da sve zaustavim.
Uvijek mi je odgovorila niječno, jer je poput mene prožeta vrijednostima Republike, koje se moraju braniti svugdje i skoro sam htio reći, posebno u srcu sveučilišta kako sam podsjetio budući da sveučilište ima tako važnu ulogu u izgradnji ravnopravnijeg društava.

Čineći sve to, imajući osjećaj da samo djelujem kao građanin koji želi obraniti vrijednosti Republike, optužuju me za islamofobiju. Pokušavaju me okaljati, omalovažiti i prikazati kao rasista. Čak se spominje na društvenim mrežama "lov na arape" u režiji ravnatelja Instituta. Kao vjerojatno jednog od najžešćih aktivista protiv rasizma na Institutu, priznajem da me takvi napadi često pogode. I na kraju ona koja me najviše razuvjerila o slici koju šaljem vezano uz ovu temu bila je jedna od mojih studentica: Naima.

Prije nepuna tri mjeseca, jedna od mojih učenica koja nosi maramu došla je na predavanje i sjela u prvi red u učionici. Kada sam počeo svoje predavanje, ustala je i skinula maramu. Budući da je vidjela da sam iznenađen time, odlučila je progovoriti te je rekla da podržava moje nastojanje/akcije na Institutu, da poznaje moje stavove i moje vrijednosti, da dobro zna koliko mi je stalo do mojih studenata i da je skinula maramu kako bi mi pokazala da me podržava.

Tijekom ove krize, uložio sam velik napor da smirim situaciju na mom Institutu a nikako nisam popustio brojnim pokušajima zastrašivanja.

Iako je bila narušena javna služba kako je utvrđeno u srcu tog odijela, moj jedini cilj bio je upravljati Institutom prema zakonima koji su na snazi, u okvirima službenih tijela i opcija koje je donio Upravni odbor Instituta i strogo u skladu sa zakonom.

Već godinu dana, pozivam javne vlasti da ne omalovažavaju stanje u kojem živimo na Institutu Saint Denis. Opet, morali smo biti strpljivi i odlučni, ali sretan sam najaviti da je ministrica osobno zainteresirana danas za našu situaciju i počela je poduzimati korake kako bi nam pomogla dovršiti sanaciju koju smo zajednički poduzeli.

Neki su uzaludno željeli uništiti Institut Saint Denis. Više nego ikada idemo naprijed, okrenut ćemo se budućnosti, ponudit ćemo naše obrazovanje našim budućim studentima. Tako ćemo pokazati svojim protivnicima da je naš Institut uspravno na nogama. Stoga vas sve pozivam sljedećeg 11. lipnja na prekrasan kolokvij/konferenciju koju organiziramo na Institutu Saint Denis pod temom "Promijenimo razdoblje: snaga nenasilja ". Što nas bude više na taj dan, više ćemo pokazati da smo još živi.

Dragi prijatelji, u visokom obrazovanju se odlučuje mnogo o budućnosti društva. Sveučilište je prilika za razvoj temeljnih znanja, za istraživanje, za naš međunarodni utjecaj, za naš ekonomski razvoj.

Naša sveučilišta i naše visoke škole su odavno mjesta na kojima i kroz koje studenti mogu napredovati u društvenom položaju. Oni su značajno doprinijeli znanstvenoj reputaciji naše zemlje. Kada se podsjeća na širenje "društva znanja", naša sveučilišta, više od bilo koje druge ustanove trebaju biti nositelji ove republikanske kohezije, upravo zato što se obraćaju odraslima. Zbog svoje zrelosti, svoje intelektualne razine, razine studija, studenti bi trebali biti u stanju shvatiti da je sveučilište, mjesto razmjene znanja, rasprave, razmišljanja, istraživanja, bitno mjesto otvorenosti prema drugim ljudima, drugim oblicima znanja, drugim teorijama. Zbog toga bilo kakva volja za zatvaranjem u sebe, svoju religiju, svoje mišljenje, svoju zajednicu je dijametralno oprečno svemu što čini samu bit francuskog sveučilišta.

Sveučilište treba pridonijeti osobnom razvoju studenata i biti mjesto za demokratizaciju znanja, a ponašanje nekih studenata smjera upravo da odbaci neka od tih znanja i da nameće svoje vizije znanja, koje su često u suprotnosti s rezultatima istraživanja i teorijskim dostignućima.

Još jednom, francusko sveučilište nalazi se na svojoj povijesnoj prekretnici. Kada se postavlja pitanje o njegovoj budućnosti, čini mi se suštinskim postaviti iznova pitanje o njegovom poslanju/ misiji.

Sveučilište treba, uključujući u potpunosti i na svim razinama, široku različitost znanja, bilo akademskog ili tehničkog, i treba biti temelj za koheziju našeg društva. Upravo za tu koheziju je laičnost neophodna osnova. Tko to ne shvaća ili ne prihvaća da se laičnost u potupnosti primjenjuje na sveučilištima, taj jasno riskira da se stvara fragmentirano, komunitarističko i getoizirano društvo. Time se dovodi u pitanje francuski model društva naprosto. Posljedice neće utjecati samo interno na sveučilište, nego će se odraziti na cijelo društvo.

Zaključujem citatom Rogera Cousineta koji sam prihvatio kao svoj prije godinu dana: "Da su nas mogli obeshrabriti, već bismo bili odavno obeshrabreni." Vidite, moji prijatelji, da neću popustiti i da ću ići do kraja u svojoj borbi, jer za mene, laičnost je temelj mirnog suživota i nadasve bratskog društva.

Izvor: Mayol, Samuel (30. 5. 2015). "L'Universite, territoire sacrifie de la laicite?" http://www.laicite-republique.org/samuel-mayol-l-universite.html (1. 11. 2015.)