Autor: Ivan Illich

Prije pet godina, katolici u SADu su  organizirali neobičan savez za napredak Crkve u Latinskoj Americi. Do 1970. godine, deset posto od  225.000 svećenika, braće i sestara su prihvaćali da budu poslani  južno od granice. U međuvremenu, muški i ženski "kler"iz SAD-a  u Južnoj Americi porasao  je za samo 1.622. Upravo je sada parvo vrijeme priupitati se da li se pokrenut program razvija prema planu / u željenom smijeru i, još važnije, je li još uvijek treba težiti zacrtanom cilju. Brojčano, program je svakako doživio neuspjeh. Bi li to trebao biti razlogom za razočaranje ili olakšanje?

Projekt se oslonio na poticaj koji su podržavali nekritička mašta i sentimentalne presude. Prijeteći ton  i "pozivanje  na 20.000" navelo je mnoge da vjeruju kako  " baš njih Latinska Amerika treba." Nitko se nije usudio  jasno pitati zašto, iako  je bila prvi put objavljena, propaganda se pozivala  na četiri stranice teksta  nekoliko puta na "crvenu opasnost". Latinsko američki  ured  centra NCWC [1]dodao je riječ "papinski" programu, volonterima i samom pozivu.

Sada se predlaže kampanja za više fondova. To je trenutak, stoga, u kojem treba preispitati poziv upućen 20.000 osoba i potrebu za milijunima dolara. Oba apela treba staviti na javnu raspravu američkih katolika, od biskupa do udovice, jer upravo su oni  odgovorni za osoblje i plaćanje računa. Kritičko razmišljanje mora prevladati. Pomodne i šarene slogane kampanje ostavimo za drugu zbirku,  njihov utjecaj  na emocije  samo će  praviti zbrku. Trebamo trezveno ispitati ispad karitativnog ludila američke Crkve, što je dovelo do stvaranja "papinskih" volontera, studenata u "misiji križarskih ratova," masovnih godišnji CICOP [2]skupština, brojnih dijecezanskih misija i novih vjerskih zajednica.

Neću se zadržati na detaljima. Navedeni programi se kontinuirano uče, a pojedinosti se mijenjaju. Umjesto toga, usuđujem se ukazati na neke temeljne činjenice i implikacije tzv. papinskog plana koji je dio višestrukog nastojanjua da se Latinsku Ameriku zadrži u okviru ideologija Zapada. Crkveni kreatori politike u SAD-u se moraju suočiti sa društveno-političkim posljedicama koje su uključene u njihove dobronamjerne misijske pothvate. Moraju preispitati svoje zvanje kršćanskih teologa i svoje djelovanje  zapadnih političara.

Muškarci  i novac koji se šalju s misionarskom motivacijom nose sa sobom tuđu sliku kršćanstva, tuđi pastoralni pristup i tuđu političku poruku. Također obilježeni su  sjevernoameričkim kapitalizmom pedesetih godina. Zašto ne biste, bar  jednom, razmislili o sumnjivoj strani milosrđa; izvagali neizbježan teret koju strana pomoć nameće  južnoameričkim Crkvama; okusili gorčinu štete nanesene našim žrtvama? Kad bi, na primjer, američki katolici jednostavno odustali od sna "deset posto", i  pošteno razmislili o posljedicama svoje pomoći, probuđena svijest o suštinskim zabludama mogla bi dovesti do trijezne, smislene velikodušnosti.

No, dopustite mi da budem precizniji. Neupitnu radosti davanja i plodove primanja treba promatrati kao dva posve zasebna poglavlja. Predlažem da se predstave samo negativni učinci stranog novca, ljudi i ideja po južnoameričku Crkvu, kako bi u budućnosti američki  program mogao biti prikladnije usklađen.

Tijekom posljednjih pet godina, troškovi vođenja Crkve u Latinskoj Americi  umnožili su se  mnogo puta. Ne postoji presedan za slične stope porasta troškova crkve u  kontinentalnim razmjerima. Danas vođenje katoličkog sveučilišta, misijskog društva ili radio lanca može koštati više nego Crkva cijele zemlje prije deset godina. Najveći dio sredstava za ovu vrstu rasta došao je izvana i potekao iz dvije vrste izvora. Prvi je  sama Crkva, koja je povećala prihode na tri načina:

1. dolar po dolar, apelirajući na velikodušnost vjernika, kao što su učinili u Njemačkoj i Nizozemskoj  Adveniat, Misereor i Oostpriesterhulp. Njihovi doprinosi dosegnu sumu veću od 25 milijuna dolara godišnje.

2. preko paušala, kako to čine pojedini crkveni vođe - kao što su kardinal Cushing, koji je jedan izvanredan primjer ili institucije - kao što je NCWC, koji du proslijedili 1.000.000 dolara iz fonda kućnih misija  uredima u Latinskoj Americi.

3. dodjeljivanjem svećenika, redovnika i laika, koji su educirani, a troškovi njihove obuke nisu mali i koji su  često potpomognuti financijski u njihovim apostolskim pothvatima.

Ova vrsta strane velikodušnost je zavela Crkvu Latinske Amerike da postane satelit sjevernoatlantskih kulturnih pojava i politika. Povećanje apostolskih resursa pojačalo je potrebe za njihovim stalnim protokom i stvorilo otoke apostolskog blagostanja, svaki dan sve dalje od kapaciteta lokalne podrške. Latinskoameričko crkveno cvijeće preporodit će se vraćanjem na ono čime su  ga osvajanja opečatila: postat će kolonijalne biljke koje cvjetaju zbog stranog uzgoja. Umjesto učenja kako se snaći s manje novca ili  zatvoriti dućan, biskupi su zarobljeni u traženju više novca sada  da bi ostavili u nasljeđe institucije koju je nemoguće pokrenuti u budućnosti. Obrazovanje je jedna vrsta investicije koja bi mogla dati dugoročne rezultate, zamišljena prvenstveno kao trening za birokrate koji će održavati postojeću aparaturu.

Nedavno sam vidio primjer toga u velikoj skupini latinoameričkih svećenika koji su bili poslani u Europu u svrhu napredovanja. Kako bi se poistovjetili sa Crkvom u svijetu, devedeset posto tih ljudi su učili različite metode poučavanja - katehetiku, pastoralnu teologiju ili crkveno pravo - i time izravno nisu unaprijedili svoje znanje bilo o Crkvi ili svijetu. Vrlo malo njih proučavalo je Crkvu u njenoj povijesti i izvorima, ili u svijetu, kakav jest.

Lako je doći do velike sume za izgradnju nove crkve u džungli ili visoke škole u predgrađu, a potom ich popuniti „svježim biljkama“, novim misionarima. Očito beznačajan pastoralni sustav umjetno je i skupo održavan,  dok se temeljna istraživanja za novi i vitalni pastoralni sustav  smatraju ekstravagantnim  luksuzom. Stipendije za necrkvene humanističke studije, ulaganje novca za maštovita pastoralna eksperimentiranja, potpore za dokumentaciju i istraživanje kako bi se razvila specifična konstruktivna kritika  - sve nailazi na razik koji budi strah da će biti ugrožene naše trenutačne strukture, klerikalne biljke i metode "dobrog biznisa".

Od crkvene velikodušnosti za stvar crkvi još više iznenađuje  drugi izvor novca. Prije deset godina, Crkva je kao siromašna grande dame pokušavala držati korak s imperijalnom tradicijom davanja milostinje od svojih smanjenih prihoda. U više od jednog stoljeća, odkad je Španjolska izgubila Latinsku Ameriku, Crkva je konstantno gubila državne potpore, poklone od pokrovitelja i na kraju prihod od bivših zemalja. Prema kolonijalnom konceptu milosrđa, Crkva je izgubila svoju moć da pomogne siromašnima.Počela se smatrati povijesnim reliktom, neizbježnim saveznikom konzervativnih političara.

Od 1966. godine, čini se kao da je suprotno istina - barem na prvi pogled. Crkva je postala poudano sredstvo za pokretanje programa čiji je cilj društvena promjena. Ona se zalaže dovoljno da postigne neke rezultate. No, kada prijeti stvarna promjena, ona se povuče prije nego dozvoli društvenoj svijesti da se širi poput šumskog požara. Gušenje brazilskih radio škola od strane visokog crkvenog autoriteta je dobar primjer.

Time crkvena disciplina predstavlja za donator jamstvo da će njegov novac u rukama svećenika učiniti dvostruko više posla. Neće ispariti, niti će se prihvatiti kao ono što jest: reklama za privatno poduzetništvo i indoktrinacija za način života koji su bogati odabrali kao pogodan za siromašne. Prijemnik neizbježno dobiva poruku: da "padre" stoji na strani W. R. Grace & Co., Esso, Saveza za napredak, demokratske vlade, AFL-CIO i svega onoga što je sveto u zapadnom panteonu.

Mišljenje je podijeljeno, naravno, o tome je li Crkva otišla duboko u socijalne projekte, jer je na taj način mogla osigurati sredstva "za siromašne", ili je išla za fondovima jer na taj način može u sebi nositi  castroizam i osigurati svoj institucionalni ugled. Time što je postala "službena" agencija  jedne vrste napretka, Crkva ne prestaje govoriti za neočekivanog pobjednika koji se nalazi izvan svih agencija, ali koji je u sve većoj većini. Prihvaćanjem moći da pomogne, Crkva mora nužno osuditi jedog Camila Torresa, koji simbolizira moć odricanja. Novac na taj način gradi Crkvi "pastoralnu" strukturu iznad svojih mogućnosti i čini ju politički moćnom.

Površna emocionalna uključenost zamagljuje racionalno razmišljanje o američkoj međunarodnoj “pomoći". Zdravi osjećaji krivnje su potisnuti neobično motiviranom željom da "pomogne" u Vijetnamu. Konačno, naša generacija počinje razbijati retoriku patriotske "lojalnosti". Mi se spotičemo i prepoznajemo izopačenost naših politika moći i destruktivan smjer naših izobličenih nastojanja da se svemu jednostrano nametne "naš način života". Još se nismo suočili s naličjem sudjelovanja svećeničke radne snage i upletenosti Crkve u zagušljivo univerzalno buđenje previše revolucionarno da mirno počiva u "Velikom društvu."

Znam da nema stranog svećenika ili časne sestre tako bezvrijednih u svom poslu da kroz svoj boravak u Latinskoj Americi nije obogatio neki život; i da ne postoji misionar koji je toliko nesposoban da  kroz njega Latinska Amerika nije doprinijela barem nešto Europi i Sjevernoj Americi. No, ni naše divljenje vidljivoj velikodušnosti, niti naš strah da ćemo pretvoriti mlake prijatelje u ogorčene neprijatelje, nesmiju nas zaustaviti pred činjenicama. Misionari poslani u Latinsku Ameriku mogu učiniti 1) da strana Crkva bude još više strana, 2) da ima previše zaposlenih u Crkvi u čemu prednjače svečenici  i 3) da biskupi postanu bijedni prosjaci. Nedavno javno iskazano neslaganje razbilo je jednodušnost nacionalnog konsenzusa o Vijetnamu. Nadam se da će svijest javnosti o represivnim i koruptivnim elemenatima koji se kriju u "službenim" crkvenim programima pomoći  da se probudi stvarni osjećaj krivnje: krivnju za to što su izgubljeni životi mladih muškaraca i žena posvećenih zadatku evangelizacije u Latinskoj Americi.

Ogroman, nekritični uvoz svećenstva pomaže crkvenoj birokraciji preživjeti u svojoj koloniji, koja svakim danom postaje sve više strana i udobna. Ovo doseljavanje pomaže transformirati Božju old-style hacijendu  (na kojem su ljudi bili samo skvoteri) u Gospodnji supermarket, s katehezom i liturgijom i drugim sredstvima milosti, teško uskladištenima. To čini od vegetirajućih seljaka zadovoljne potrošače, od bivših poklonika zahtjevne klijente. To puni svete džepove, pružajući utočište ljudima koji se boje sekularne odgovornosti.

Vjernici, navikli na svećenike, devetnice, knjige i kulture iz Španjolske (vrlo vjerojatno i na Frankovu  slike koja visi u župnom dvoru), sada susreću novi tip izvršnog, upravnog i financijskog talenta koji promiče određene vrste demokracije kao kršćanski ideal. Ljudi brzo vide da je Crkva udaljena, da se otuđila od njih - uvezla, specijalizirala operacije, da se financira iz inozemstva, da govori svetim, budući da je strani, naglasak.

Ta strana transfuzija - i nada u više - daje crkvenoj malodušnosti novi životni kredit, još jednu priliku da  arhaičan i kolonijalni sustav profunkcionira. Ako Sjevernoj Americi i Europi pošaljemo dovoljno svećenika da popune prazne župe, nema potrebe da uzimate  laike u obzir – koji ni nisu plaćeni za svoj dopunski rad  - da ispune većinu evanđeoske zadaće; nema potrebe preispitati strukturu župe, funkciju svećenika, obveze nedjelje i svećeničke propovijedi; nema potrebe proučiti kako da se iskoristi bračni  đakonat, niti su potrebni novi oblici slavljenja Riječi i Euharistije i intimnih obiteljskih slavlja vraćanja Evanđelju u kućnom miljeu. Obećanje većeg broja svećenika je poput čarobnog zova sirene. To čini kronični višak klera u Latinskoj Americi nevidljivim i to čini nemogućim dijagnosticirati taj suficit kao najtežu bolest  Crkve. Danas je ta pesimistična procjena malo izmijenjena zahvaljujući nekolicini hrabrih i maštovitih ne-latinosa među njima - koji vide, uče  i bore se za istinske reforme.

Veliki dio latinoameričkog crkvenog osoblja trenutno je zaposlen u privatnim ustanovama koje služe srednjoj i višoj klasi i često postiže vrlo respektabilnu dobit; i to na kontinentu na kojem postoji očajna potreba za učiteljima, medicinskim sestrama i socijalnim radnicima u javnim ustanovama koje služe siromašnima. Veliki dio klera sudjeluje u birokratskim poslovima, obično se to odnosi na beznačajne sakramente, sakramentale i praznovjerne “blagoslove”. Većina njih živi u siromaštvu. Crkva nije sposobna uključiti  svoje osoblje u pastoralno smislene zadatke, te ne može ni podržati svoje svećenike i 670 biskupa koji njima upravljaju. Teologija se koristi kako bi opravdali ovaj sustav, kanonsko pravo kako bi ga realizirali, a strano svećenstvo kako bi se postigao konsenzus u cijelom svijetu da je neophodan njegov nastavak.

Zdrav osjećaj za vrijednosti prazni sjemeništima i redove klera mnogo učinkovitije nego nedostatak discipline i velikodušnosti. U stvari, novi osjećaj blagostanja čini crkvenu karijeru privlačnijom sebičnjacima. Biskupi se zatim pretvaraju u ropske prosjake, u iskušenju su  organizirati safari i lov na strane svećenike i sredstva za gradnju takvih anomalija kao je manje sjemenište. Dok god  takve ekspedicije uspjevaju, biti će teško, ako ne i nemoguće, hodati emotivno težom cestom: upitati se iskreno, da li su nam potrebne takve igre.

Izvoz crkvenih djelatnika u Latinsku Ameriku maskira univerzalan i nesvjesan  strah od nove crkve. Sjeverno i južno američke vlasti, različito motivirane, ali jednako tako zastrašene, postaju suučesnici u održavanju klerikalne i nevažne Crkve. Sakralizirajući zaposlenika i imovinu, ova Crkva postaje sve više slijepa za mogućnosti sakralizacije osobe i zajednice.

Teško je pomoći  odbijajući dati milostinju. Sjećam se jednog slučaja kada je obustavljano dijeljenje hrane iz sakristije u području gdje vlada velika glad. Još uvijek osjećam bol u optužujućem glasu koje kaže: "Lijepo spavaj  ostatak svog života s desecima dječjih smrti na svojoj savjesti". Čak i neki liječnici radije daju aspirin  nego li radikalnu operaciju. Ne osjećaju krivnju kad bolesnik umre od raka, ali se boje rizika upotrebe noža. Danas je  potrebno primjeniti hrabrost koju je izrazio isusovac Daniel Berrigan koji je pisao o Latinskoj Americi: "Predlažem da prestanemo slati ikoga ili išta tri godine da preopznamo i suočimo se s  našim pogreškama i otkrijemo kako da ih ne kanoniziramo".

Iz šest godina iskustva u obuci stotine stranih misionara koji su dodijeljeni Latinskoj Americi, znam da se pravi volonteri žele suočiti s istinom koja stavlja njihovu vjeru na kušnju. Poglavari, koji premještaju osoblje na temelju svojih administrativnih odluka  ali koji ne moraju živjeti s prevarama koje iz tih odluka proizlaze, emocionalno su hendikepirani u suočavanju s  takvom stvarnosću.

Američka Crkva se mora suočiti s bolnom stranom velikodušnosti: teret koji je bezrazložno nametnut  životu primatelja kojem se poklanja dobroćinstvo. Ljudi koji idu u Latinsku Ameriku moraju ponizno prihvatiti mogućnost da su beskorisni ili čak štetni, iako oni daju sve što imaju. Oni moraju prihvatiti činjenicu da ih šepajući crkveni program pomoći koristi kao anestetike za olakšanje boli od kancerogene strukture, jedina nada je da će propis  dati organizmu dovoljno vremena i odmora za pokretanje spontanog ozdravljenje. Mnogo je vjerojatnije da će ljekarnikova pilula istovremeno prekinuti pacijenta da traži kirurški savjet i učiniti ga ovisnim o lijeku.

Strani misionari sve više shvaćaju da su se odazvali pozivu da krpaju rupe u brodu koji tone jer se policajci nisu usudili pokrenuti čamce  za spašavanje. Ako ovo nije jasno vidljivo, ljudi koji  poslušno nude najbolje godine svog života će se naći  usred beskorisne borbe da zadrže osuđeni brod na površini koji tetura kroz neistražena mora.

Moramo priznati da misionari mogu biti pijuni u svjetskim ideološkim borbama i da je bogohulno koristiti evanđelje kako bi održavali bilo koji društveni ili politički sustav. Kada su muškarci i novac poslani u društvo u okviru programa, oni donose ideje koje žive po njima. Treba istaći da  u slučaju mirovnog tijela kulturna mutacija koju katalizira mala strana grupa može biti učinkovitija od svih neposrednih usluga koje pruža. Isto može vrijediti i za sjevernoameričke misionare - u neposrednoj blizini doma imaju velika sredstva na raspolaganju, često imaju kratkoročni zadatak - koji se kreće u području intenzivne američke  kulturne i gospodarske kolonizacije. On je dio ovog područja utjecaja i ponekad intrigira. Kroz američke misionare Sjedinjene Američke Države osjenčavaju i daju boju javnom imidžu Crkve. Priliv američkih misionara se  poklapa sa Savezom za napredak, Camelotom i CIA projektima i djeluje kao njihovo pokrštavanje! Savez se pojavljuje u režiji Kršćanske pravde i ne čini se onakvim kakav doista jest: obmana dizajnirana za održavanje postojećeg stanja, premda različito motivirana. Tijekom programa prvih pet godina, neto kapital ostavljen Latinskoj Americi se utrostručio. Program je premalen da bi se omogućilo čak i postizanje minimalnog za održivi razvoj. To je kost bačena  psu, kako bi on ostao miran u dvorištu Amerike.

Unutar tih stvarnosti, američki misionari teže  ispuniti tradicionalnu ulogu kolonijalnih slugu moćnih kapelana. Implicitne opasnosti crkvenog korištenja stranog novca poprimaju razmjere karikature kada tom pomoći upravlja "gringo" da drži  poslušnma "nerazvijene". Naravno, bilo bi previše tražiti od većine Amerikanaca da dignu glas, izraze jasnu i otvorenu kritiku američke društveno-političke agresije u Latinskoj Americi; još teže bi bilo da to učine bez gorčine iz inozemstva ili bez oportunizma otpadnika.

Skupine sjevernoameričkih misionara ne mogu izbjeći projicirajući sliku “sjevernoameričke ispostave”. Samo pojedini Amerikanci pomiješani s lokalnim stanovnicima mogao izbjeći tu distorziju. Sjevernoamerički misionar je nužno "prikriveni" agent – pa i kada toga nije svjestan - za američki društveni i politički konsenzus. No, svjesno i namjerno, on  želi obnoviti vrijednosti svoje Crkve u Južnoj Americi; adaptacija i selekcija rijetko dosežu razinu da se propituju same vrijednosti.

Situacija nije bila toliko nejasna prije deset godina, kada su u dobroj vjeri misijska društva bila kanali za protok tradicionalnog hardwara američke Crkve Latinskoj Americi. Sve od rimskog kolara do župnih škola, od CCD[3]-a do katoličkih sveučilišta, sve se smatralo povoljnom robom na novom latinoameričkom tržištu. Nije trebalo puno prodavanja  da bi se uvjerilo latinoameričke biskupe da isprobaju marku "Made in USA".

U međuvremenu se, međutim, situacija znatno promijenila. američka Crkva se  trese od prvih rezultata znanstvenih i masivniih samovrednovanja. Ne samo metode i institucije, nego i ideologije koje su se podrazumijevale, podložne su nadzoru i bivaju napadane.  Samopouzdanje američkih crkvenih prodavača stoga je uzdrmano. Vidimo čudni paradoks čovjeka koji pokušaja usaditi u stvarno različitoj kulturi strukture i programe koji su sada odbijeni u zemlji njegovog porijekla. (Nedavno sam čuo da američko osoblje planira otvaranje katoličke gimnazije u srednjoameričkoj gradskoj župi gdje već ima desetak javnih škola.)

Tu je i suprotna opasnost. Latinska Amerika više ne može tolerirati da daje utočište američkim  liberalima koji se ne mogu skrasiti kod kuće,da bude izlaz za previše "apostolske" apostole kako bi pronašli svoj poziv kao kompetentni profesionalci u okviru vlastite zajednice. Hardverski prodavač prijeti da će nagomilati diljem kontinenta drugorazredne imitacije župa, škola i katekizama - zastarjelih i u Sjedinjenim Američkim Državama. Putujući bjegunci prijete da dodatno zbune strani svijet svojim površnim prosvjedima, koji nisu bili izvedivi čak ni kod kuće.

Američkoj Crkvi vijetnamske generacije je teško da se uključi u stranoj pomoći bez izvoza bilo svojih rješenja ili svojih problema. Oba su zabranjen luksuzi za zemlje u razvoju. Meksikanci, da izbjegnemo vrijeđanje pošiljatelja, plaćaju visoke dužnosti za beskorisne ili netražene darove koje su im poslali dobronamjerni američki prijatelji. Davatelji poklona moraju  misliti ne samo na taj trenutak, ili tu potrebu, nego cijele generacije, na buduće  učinke. Oni koji planiraju poklone moraju pitati je li globalna vrijednost dara u vidu  muškaraca, novca ili ideja vrijedna cijene koju će na kraju morati platiti za nj primatelj. Kao što sugerira brat Berrigan, bogati i moćni mogu odlučiti da ne daju; siromašni teško  mogu odbiti prihvatiti. Kako davanje milostinje uvjetuje um prosjaka, latinskoamerički biskupi nisu potpuno u krivu kada prozivaju zavedene i štetne inozemne pomoći. Veliki dio krivnje leži u nerazvijenim ekleziologijama američkih klerika koji usmjeravaju na "prodaju" američkih dobrih namjera.

Katolici u SAD-u žele biti uključeni u ekleziološki važećem programu, a ne u pomoćnim političkim i socijalnim programima namijenjenim utjecanju na rast zemalja u razvoju u skladu s bilo čijim socijalnim naukom, pa bilo on opisan kao papin. Srce rasprave stoga nije kako poslati više ljudi i novca, nego prije zašto bi oni uopće trebali biti poslani. Crkva, u međuvremenu, nije kritički ugrožena. Mi smo u iskušenju da jačamo i spašavamo strukture, umjesto da  dovodimo u pitanje svoju svrhu i istinu. Nadajući se slaviti Boga djelima svojih ruku, osjećamo se krivima, frustriranima i ljutima kad se dio zgrade počinje raspadati. Umjesto da vjerujemo  u Crkvu, grčevito je pokušavamo izgraditi u skladu s vlastitim maglovitm kulturnim slikama.  Želimo stvoriti zajednicu, oslanjajući se na tehnike, te smo slijepi za latentne želje za jedinstvom koja teži da se izrazi među ljudima. U strahu, planiramo našu Crkvu statistikama, umjesto da je s povjerenjem tražimo.

Mons. Ivan Illich napisao je ovaj članak dok je služio kao direktor Centra za međukulturnu dokumentaciju (CIDOC), u Cuernavaci, Meksiku, koji je pripremao misionare za rad u Latinskoj Americi. Mons. Illich je umro 2002. Godine

s engleskog prevela Judit Raffai prema:  http://americamagazine.org/issue/100/seamy-side-charity (17.5.2016.)