Novi ateisti su sve značajniji zato što nude intelektualno pokriće  zapadnom imperijalizmu

Napisao: Luke Savage

Objašnjavajući svoju preobrazbu od radikalnog polemičara u neokonzervativnog sokola, Christopher Hitchens je uporno tvrdio da se ni u čemu nisu promijenili njegovi  politički stavovi. Naprotiv, smatrao je da su i dalje u savršenom skladu njegov protest protiv  rata u Vijetnamu iz antiimperijalističkih razloga i bezobzirno podržavanje invazije na Irak; savršeno dosljedno je odustao od bratstva i podrške Noamu Chomskyom i Edwardu Saidu da bi pijuckao šampanjac u Bijeloj kući kao gost Paula Wolfowitza.

Hitchens je rado tvrdio da je crvena nit koja intelektualno povezuje njegove pozicije  protivljenje "totalitarizamu": "Za mene je neprijatelj totalitarna osoba, koja je apsolutna, koja želi kontrolirati što je u tvojoj glavi, a ne samo što radiš prema vani ili plaćaš li poreze. "

No, pored sveg svog proimperijalnog naklapanja, Hitchens je svjetsku slavu na kraju stekao zahvaljujući svojim napadima na religiju. Oni su također, po njemu, u temelju bili  "antitotalitarni", poput otpora protiv totalitarizma u Sjevernoj Koreji ili u Svojetskom savezu za vrijeme J. V. Staljina. Vodeće ime pokreta novog ateizma, bivši socijalist utrošio je posljednje desetljeće svog života u rat s religijom - i u miru s imperijalizmom.

Kao što Richard Seymour primjećuje u svojoj knjizi Unhitched (Nepričvršćen)[1]Hitchensova preobrazba je doduše neobična  ali i očekivana:

Funkcija [Hitchensovog] antiteizma je strukturno analogna onome što je Irving Howe okarakterizirao kao staljinofobia, bauk-žrtve staljinizma opravdava novi savez s desnicom i zaboravljanje stalne nepravde kapitalističkog društva, te toleranciju  represivne prakse u ime "slobodnog svijeta”. Na grubi, izomorfični način Hitchensova preokupiranost religijom dopušta ne samo sljepoću za nepravdu kapitalizma i imperijalizma, nego i otvoreno zagovaranje njegovih interesa.

Upravo je zahvaljujući polemici poput Hitchensovog God Is Not Great (Bog nije velik) novi ateizam privukao najviše  pozornosti. Uz Hitchensa dvojica velikih poklonika pokreta,  Sam Harris , The End of Faith (Kraj vjere) i Richard Dawkins The God Delusion (Iluzija o Bogu), su sudjelovala u nebrojenim javnim raspravama s religijskim predstavnicima, što  je udvosturčilo njihov utjecaj na internetu, kao  slavnih ličnosti koje populariziraju  antiteizam.

Prema vlastitom samorazumijevanju svojih predstavnika, novi ateizam je autentično utjelovio kao osnovnu vrijednost  prosvjetiteljski scijentizam kakav sadrže djela mislilaca poput  Bacona i Descartesa: kritički diskurs koji podvrgava religijske tekstove i tradicije  racionalnom preispitivanju putem empirijskog istraživanja i brani univerzalni razum  protiv sila provincijalizma.

U praksi, to je sirova, reduktivna i vrlo selektivna kritika koja  zahvaljuje svoj popularni i komercijalni uspjeh gotovo u cijelosti "ratu protiv terorizma" i korisna je kao intelektualni instrument imperijalističke geopolitike.

Dok su neke ranije ateističke tradicije odbacivale nasilje i zagovarale pozicije ljevice  - poput Bertrand Russella, da navedemo jedan poznat  primjer, koji je bio socijalist i unilateralist – trenutna struja koju predstavljaju  Hitchens, Dawkins i Harris  na različite načine prihvaća, zagovara i favorizira  agresivan rat, državno nasilje, ograničenje građanskih sloboda, mučenja, pa čak i, u slučaju potonjeg, genocidne preventivne nuklearne udare protiv arapskih zemalja.

Vodeći  predstavnici imaju  razne ideološke predznake, ali njihovi politički stavovi protežu se u rasponu od onih desnici sklonih liberala do profašističkih demagoga europske krajnje desnice.

Islamska izuzetnost

Naslov Hitchensove najprodavanije knjige nam govori nešto o prioritetima i fokusu pokreta novih ateista("Bog nije velik" ima jasnu namjeru  da bude duhovita inverzija  arapskog izraza koji često čujemo, Allahu Akbar, koji se prevodi kao "Bog je velik", a koji je Hitchensu bez sumnje istovremeno smiješan i ikonoklastičan). Bez iznimke, velika zaokupljenost islamom prožima cijeli diskurs, čak i kada se predstavlja kao nezainteresirana znanstvena kritika religije kao takve.

Uistinu, Sam Harrisov nastup u talk showu Real Time with Bill Maher (Vrijeme s Bill Maherom) ovog listopada, o kojem se mnogo diskutiralo - grub spektakl u kojem  svrstava gotovo sve muslimane među "džihadiste", "islamiste" ili "konzervativce" - samo se nadovezuje na poduži niz demonizacije islama od strane Harrisa i ostalih protagonista  pokreta novog ateizma.

U knjizi The End of Faith on , na primjer, tvrdi: "Islam, više od bilo koje druge religije koju su izmislila ljudska bića , ubire korist od kulta smrti." Na drugom mjestu piše: "Dok su ostale velike svjetske religije bile plodno tlo nesnošljivosti, jasno je da je doktrina islama jedina predstavljala  problem za stvaranje globalne civilizacije.“ I kada brani rat u Iraku kao humanu, civilizacijsku misiju: "Mi nismo u ratu s terorizmom. Mi smo u ratu s islamom."

Premda su Harrisova stajališta nesumnjivo najoštrija,  ipak se podudaraju s Hitchensovim i Dawkinsnovim tvrdnjama. U intervjuu 2007. Hitchens tvrdi: "Ako se pitate što s islamom nije u redu – islam čini istu pogrešku kao [druge] religije, ali osim toga čini još jednu  pogrešku, a ta je da se ne mijenja. Možete primijetiti kako liberali govore: 'Kada  bi samo islam imao reformaciju' - ne može je imati. On sam kaže da ju ne može imati.  Zbog toga je vrlo opasan."

Osim što je takva izjava očito šovinizam, ona nije ni približno točna povijesna tvrdnja te je nedvojbeno  licemjerna, prema kriterijima samog autora. Islamski fundamentalizam – koji nitko, usput rečeno, ne smatra fikcijom –podmukao je ne zbog neke okoštale srednjovjekovne tradicije, nego zbog svojeg revnog  i učinkovitog prihvaćanja  modernističke dinamičnosti.

Richard Dawkins je koristio najjače izraze i nazvao islam "najvećom silom zla danas" (istovremeno, u zabavnom stilu priznaje da se nikad nije ni potrudio pročitati Kur'an). U drugim primjerima Dawkins je još vulgarniji, pa tweeta: "Za mene je, Hitlerov užas povezan sa zbunjenosti i gluposti njegovih sljedbenika. Sve više osjećam  isto za islamizam" i implicira da tadašnji kolumnist novina New Statesman (Novi državnik) Mehdi Hassan  nije kvalificiran da bude  novinar jer je i on musliman. Ili, da navedem još jedan primjer, "Svi  svjetski  muslimani imaju manje Nobelovih nagrada od Trinity Collegea, Cambridgea. Učinili su velike stvari, doduše, u srednjem vijeku. "

Novim ateistima, su, dakle, sve religije jednako loše - ali je islam još više jednako loš.

Služinčad imperija

Jednostavno je nemoguće zamisliti komercijalni i intelektualni uspjeh projekta novi ateist u svijetu prije događaja 11. rujna, svijetu bez  izazivanja anti-muslimanskih osjećaje diljem zapadnog društva ili bez neokonzervativne geopolitike. Nije uobičajeno da rat protiv terorizma, sa svojim nasilnim i destruktivnim avanturizmom, i da pojam monolitnog zla nazvan "islam" pronalazi znatno velik broj pristalica, dio biračkog tijela iz krugova liberalne orijentacije.  

Tijekom nastupa u emisiji Real Time, i Harris i Maher konstruirali su  poznati argument da je njihov položaj obrana "liberalnih načela" koju drugi, iz straha, bojažljivosti, ili možda relativizma primjenjuju selektivno.

Maher:
Liberali moraju ustati za liberalna načela ... kao što su sloboda  govora, sloboda prakticiranja vjere  bez straha od nasilja, jednakost za manjine  uključujući homoseksualce ... to su liberalne vrijednosti  koje će liberali pozdraviti, ali kada kažeš ''u muslimanskom svijetu te kvalitete nedostaju ", onda se oni uznemire ... [islam je] jedina religija koja djeluje poput mafije.

Harris je potvrdio ovu izjavu i nadovezao se: Liberali su stvarno postali žrtve teokracije. Svi će oni kritizirati bijelu teokraciju,  kritizirat će i kršćane … svi će se oni uzrujati oko bombardiranja klinike za abortus u 1984.… Svima nama je prodan ovaj mem[2] ‘’islamofobije‘’  u kojem se svaka kritika islamske doktrine brka s netrepeljivošću prema muslimanima kao ljudima … mi trebamo biti u stanju kritizirati loše ideje ... [ i ] islam je trenutno leglo loših ideja.

Puno toga se može reći o ovim izjavama, ali hajdemo prvo ispitati kako ova plemenita i hrabra obrana ‘’liberalnih načela’’ izgleda u praksi.

Politika protagonista novog ateizma nije uniformna. Dawkins se protivio invaziji na Irak 2003., dok je Hitchens  bio jedan od vodećih zagovornika tog rata.

Harris brani mučenje kao etičku nužnost ‘’u ratu protiv terorizma“, dok je Hitchens, koji se dobrovoljno podvrgnuo  torturi vodom zvanoj waterboarding, nije branio. Obojica Hitchens i Harris su skloni ratobornim izljevima nasilničke, gotovo krvožderne retorike, što se ne može reći za Dawkinsa.

Ipak svi su povezani s nekoliko zajedničkih intelektualnih niti. Svaki zastupa binarni pogled na svijet koji suprotstavlja civiliziran, kozmopolitanski i progresivni Zapad  barbarskom, monističkom i nazadnom Istoku.  Iako variraju u svojim političkim pozicijama Harris, Hitchens i Dawkins su svi vrlo javno koketirali  s desnicom, izražavajući bilo otvorenu simpatiju ili entuziastično odobravanje nekih  njihovih najodvratnijih i ozloglašenih pozicija.

Svaki je izvana gledano kulturni liberal jer se obraća prvenstveno liberalnoj publici - "ugledan" u krugovima demokratskih građana iz svjetskih metropola i njima sličnih državljana negdje drugdje, na način na koji Sean  Hannity ili Rush Limbaugh nikada nisu mogli postati ugledni - s time što zastupaju pozicije i argumente koji su očigledno uskogrudni u uobičajeno shvaćanju tog pojma.

Ispod mnogih slojeva intelektualnih ukrasa – tipičan tekst novog ateizma je natrpan sentimentalnim referencama  na Darwina, Newtona i Galilea – nalazimo  osobine dobro poznate  svakome tko je proučavao jezik prošlih imperija: kulturna supremacija[3], esencijaliziranje i isticanje drugosti u onome što je strano, u podjednakoj mjeri pokroviteljski i paternalistički, te legitimiranje  nasilja počinjenog za svoje vlastite ciljeve.

U knjizi The End of Faith Harris sugerira da bi prvi nuklearni udar mogao biti neophodan ako tobožnji sukobi između „islama“ i „civilizacije“ eskaliraju: „Što ćemo učiniti ako islamski režim koji svakodnevno jača na puki spomen raja ikada kupi dalekometno nuklearno oružje?... Jedino što bi moglo osigurati naš opstanak je to da prvi udarimo našim nuklearnim oružjem.„

Odobravanje ključne logike opravdavanja iračkog rata Harris tumači kao plemenit i nesebičan križarski pohod koji je na sebe preuzeo civiliziran Zapad kako bi porazio islamsko barbarstvo. Krajem 2004. napisao je u Washington Postu: „civilizirana ljudska bića [Zapadnjaci] sada pokušavaju unaprijediti život iračkog naroda uz prilično veliku cijenu po sebe .“

Na drugom mjestu u  The End of Faith tvrdi :

Ne možemo dozvoliti da nas paralizira pomisao na kolateralnu štetu jer naši neprijatelji ne poznaju takvu dilemu. Njihov pristup ratu je na način “ubij prvo djecu”, a mi zanemarujemo temeljnu različitost izmedju njihovog i našeg nasilja i time sebe dovodimo u veliku opasnost. S obzirom na gomilanje naoružanja u svijetu, više ne možemo voditi ovaj rat  mačevima . Čini se da će sasvim sigurno različiti oblici kolateralne štete biti sastavni dio naše budućnosti još mnogo godina.

Knjiga skreće s putanje i svrstava arapske nacije u nazadne grupe i muslimane među njima u primitivce koji trebaju paternalističko tutorstvo. „Vrijeme je da priznamo da nisu sve kulture na istoj razini moralnog razvoja, „izjavljuje u tonu koji pristaje etnografu 19. stoljeća. “U ovom trenu u njihovoj povijesti ako date većini muslimana slobodu da glasuju, oni će lako glasovati da  unište do korijena  svoje političke slobode.„

U njegovom shvaćanju potrebno je ništa manje nego nametanje „benigne“ tiranije :

Neki oblik benigne diktature će uglavnom biti potreban … Ali ključno je da bude benigna; ako je ne može postići država sama, onda diktatura mora biti nametnuta izvana. Takvo nametanje nužno koristi gruba sredstva : mjere ekonomske izolacije , vojne intervencije (bilo otvoreno ili prikriveno)  ili neku kombinaciju oba dva načina .

U svojoj samoproglašenoj ulozi vodećeg promicatelja „rata protiv terora“, Hitchens koji je prethodno nemilosrdno i uporno kritizirao Henry Kissingera zbog njegove uloge u bombardiranju Kambodže 1969. godine – je prihvatio retoriku nasilnog militarizma još agresivnije i s većim žarom .

Govoreći o napadu na irački grad Faluđu, koji su okupirali antiamerički pobunjenici 2004. godine, Hitchens je izjavio kako „broj poginulih nije dovoljno velik“, uz obrazloženje da je „previše džihadista pobjeglo.“ (smrt civila u bitci za Faluđu je osporio, premda su grupe za humanitarnu pomoć na terenu te iste gubitke civila nazvale „humanitarnom katastrofom“, a  stanovništvo dan danas pati zbog izrazito visokog broja novorođenčadi rođenih s nekim oštećenjem ili rakom, navodno zbog primjene bijelog fosfora i drugog kemijskog oružja kojim su se koristile američke jedinice. Povećan broj slučajeva leukemije nadmašuje broj slučajeva iz 1945. godine kada je bačena atomska bomba na Hiroshimu.)

Hitchens je takodjer pohvalio korištenje kazetnih bombi u Afganistanu kao „prilično dobro, jer čelik iz bombe će poletjeti ravno kroz nekoga i završiti u nekom drugom, a ako neko od tih osoba nosi Kur'an  blizu svog srca taj čelik će proći kroz Kur‘an.“

Na temu džihadista izjavio je: „Ubiti ove ljude predstavlja  neku vrstu zadovoljstva i dužnosti.“ Drugom prilikom , Hitchens je iznenadio i njemu sklonu publiku u Madisonu, Wisconcinu izjavom o Iranu, naciji od  gotovo 80 milijona ljudi: „To je takva zaostala zemlja i ne bih ni suzu pustio kad bi bila izbrisana s lica zemlje.“

Tendencija da se mrzi nasilje svog izabranog neprijatelja, dok se istovremeno relativizira  i opravdava vlastito nasilje suštinski je dio svake imperijalne ili kolonijalne ideologije i stalna je osobina u retorici i Hitchensa i Harrisa .

Islamofobija i rasa

Još jedna preokupacija protagonista novih ateista odražava blizinu s nekoliko tema europske neofašističke desnice.

Na izuzetno zlokoban način, Harris je razmišljao o stopi nataliteta europskih muslimana i navodne opasnosti od njihovog plodnog razmnožavanja. Pojam demografske "prijetnje" koju navodno predstavljaju muslimani u Europi, je lako opovrgnuti empirijski.

Čak i ako to nije slučaj, pogan podtekst ovih primjedbi  potvrđuje  Harrisovo  omiljeno postupanje prema liderima krajnje desnice, koji otvoreno govore o demografskoj opasnosti muslimana. U tekstu Letter to a Christian Nation (Pismo kršćanskoj naciji), Harris izražava simpatije eksplicitno izjavljujući: "Osim nekoliko izuzetaka, čini se da su jedine javne ličnosti koje su imale hrabrosti govoriti iskreno o opasnosti koju islam trenutno predstavlja europskim društvima bile fašističke."

Harris dijeli takav stav s neokonzervativcima kao što je Mark Steyn, koji piše: "Svaki kontinentalac mlađi od 40 koji će doživjeti 60, ako ne i 75 godina- je sasvim siguran da će okončati svoje dane živeći u vidno islamiziranoj Europi."

U pozitivnom pregledu Steyneve America Alone: The End of the World As We Know It (Amerika sama: Kraj svijeta kakav poznajemo), Hitchens je izrazio neslaganje s Harrisovim pro-fašističkim osjećajima - ali nije stavio u pitanje pretpostavljenu "demografsku prijetnju." On je također branio svog bliskog prijatelja, romanopisca Martin Amisa, koji je izjavio za Times Magazine:

Jasno je što se traži – zar i ti tako ne osjećaš  - da kažeš, 'Muslimanska zajednica će morati trpjeti dok god ne dovede u red svoju kuću.' Kakav oblik patnje? Ne dopustiti da putuju. Deportiranja – što dalje u budućnost. Suzbijanje sloboda. Pretresanje do gola ljudi koji izgledaju kao da su s Bliskog istoka ili iz Pakistana. ... Diskriminatorske stvari, dok ne zaboli cijelu zajednicu i oni počnu biti stroži sa svojom vlastitom djecom.

Harrisa njegov pristup  muslimanima isključivo kao demografskom i  sigurnosnom riziku navodi da se zalaže za rasno profiliranje i da stane na stranu Sarah Palin i Fox News u kampanji „nulta  točka za đamiju.“[4]

Dawkins je oduševljeno podržao desničarskog nizozemskog političara Geert Wilders, koji je pozivao da se  zabrane osim Kur'ana - knjige koju je usporedio s Mein Kampf[5] - i džamije i useljavanja iz muslimanskih zemalja. U 2009. godini Wildersu je  suđeno za govor mržnje, a njegov film iz 2008. Fitna je prepun rasističkih slika kao što je npr. glava Muhameda vezana za tempiranu bombu. Dawkins: "U snazi 'Fitne' same, pozdravljam te [Wilders] kao čovjeka  hrabrosti, koji ima petlje suprotstaviti se monstruoznom neprijatelju."

Harris, Hitchens, i Dawkins su svi odbacili ideju da postoji išta rasističko u izjavama ove vrste ili u savjetima koji često prate takve izjave: "Muslimani nisu rasa," je do sada posebno rado korištena fraza u retoričkom repertoaru novih ateista. Harris i Hitchens su također odbacili termin "islamofobija" jer ga smatraju instrumentom kojim se ušutkava njihova argumentacija. Vezano uz ovo potonje, obrazlažu: "glup izraz - islamofobija - je pušten u promet kako bi se pokušalo i sugeriralo da se krije pogrešna predrasuda iza svake sumnje  u islam kao nepogrešivu 'poruku'. '"

S obzirom da je "rasa" potpuno društveni konstrukt, sa povijesti koja uključuje sistemske rasizacije različitih nacionalnih, etničkih i vjerskih manjina, ova obrana je izuzetno labava. Pretjeran fokus na islam kao nešto što je na prvu monolitno i izuzetno loše, čiji sljedbenici su nazadni, te njihova prava treba potisnuti u demokratskim društvima, a njihove zemlje podvrgnuti civilizacijskom procesu koji će voditi Zapad, ne može se nazvati nikako drugačije nego  rasističkim.

Parohijalni univerzalisti  

Osim imperijalizma i rasizma, intelektualni temelji novog ateizma  također su izuzetno slabi. Bez obzira da li su usmjereni na katolicizam, poganstvo ili islam, metodologija primijenjena da razotkrije inherentne "iracionalnosti" svih religija, odaje fundamentalni nesporazum (ili možda pogrešno predstavljanje) o naravi religijskih diskursa, vjerovanja i praksi.

Tipičan tekst novog ateizma kritički razmatra vjerske mitove ne poklanjajući pažnju ili čak bez  svijesti o mnoštvu društvenih i teoloških rasprava koje su pokrenuli, o mnogostrukosti ideoloških pojava, koje su njihovi tumači pretpostavljali, ili o sekularnim sistemima vjerovanja, koji su pomogli da budu utjecajni.

Osim toga, srž tvrdnje koja formira diskurzivno jezgro knjiga kao što su The God Delusion, God Is Not Great, i  The End of Faith – naime da se religiozni tekstovi mogu čitati kao doslovni dokumenti koji sadrže statičke ideje, a da su prakse koje iz njih proizlaze jednoobrazne – nisu nastale ni iz jedne stvarne, postojeće religije niti iz njihove historijske stvarnosti kao društveno i ideološki heterogene pojave. Kao što Terry Eagleton primjećuje u diskusiji o God Is Not Great :

Hitchens iskreno tvrdi da knjiga Postanka ne spominje torbare; da Židovi iz Starog Zavjeta nisu mogli lutati 40 godina u pustinji; da se možda nikada uopće ne bi dogodilo hvatanje velikog krevetnog zaslona giganta Oga, kralja Bašana, i tako dalje. Ovo je kao da nas netko žarko želi uvjeriti, pomno brinući o svakom arhitektonskom i zoološkom detalju , da se King Kong nikako nije mogao popeti na Empire State Building[6] zato što bi se neboder srušio pod njegovom težinom.

Za razliku od sirove epistemologije racionalnog scijentizma, religije nisu krute "doktrine" koje  sljedbenici slušaju svi na isti način, bez obzira na njihov društveni i materijalni kontekst. Kao što je Seymour napisao:

Religija je djelo interpretacije, simboličke i ideološke proizvodnje iz koje subjekti izvode značenja koja odgovaraju njihovim životnim okolnostima. Da i nema drugih razloga, očita  neodređenost religijskih tekstova čini da je nemoguće definirati doslovno, konzistentno značenje prisutno u tekstovima: interpretacija je neophodna.

Ovo je posebno značajno u odnosu na optužbe od strane novog ateizma za ono što naziva „doktrina islama“ jer razotkriva njihovu pogrešnu ontologiju religije –  koja više ili manje pretpostavlja da je fundamentalizam proizvod loših ideja, a ne određenih društvenih i materijalnih uvjeta.

Kritike nasilja koji čine fundamentalisti bilo koje vrste – ubojstva iz časti, samoubilačka bombardiranja, sistemski progon žena ili gay populacije, ili na neki drugi način  – nisu ni koherentne niti će vjerojatno biti efikasne ako se nasilje pogrešno pripisuje nekoj od monolitnih ortodoksija.

Načini na koje novi ateizam služi imperijalizmu su višestruki. On podupire narativ „sukoba civilizacija“ koji se koristi da opravda poduhvate poput invazije na Irak i potrebu za represivnim mjerama poput državnog nadzora. Osim toga, u predstavljanju sebe kao nezainteresirane obrane razuma, novi ateizam daje takvim argumentima kredibilitet koji inače nedostaje komentatorima političke ili kulturne desnice. Na kraju pomiče se fokus od društvenih patologija uzrokovanih nepravednim ekonomskim uređenjem na vanjski singularni uzrok nazvan „religija.“

Ispod tog površnog racionalizma krije se zapravo novi ateizam koji predstavlja ni manje ni više nego intelektualnu obranu imperija i paravan za nepravdu globalnog kapitalizma. To je parohijalni univerzalizam čija moć leži u kapacitetu da se istovremeno pojavi kao ikonoklastičan izdvojen i nezainteresiran, dok kanalizira vulgarne predrasude, promovira imperijalne projekte, a banalne istine  predstavlja kao da su dubokoumni uvidi.

Hitchens, Harris i Dawkins  se mogu predstavljati kao da su intelektualni buntovnici, vodeći križarski pohod protiv neukusne tolerancije liberalnih politika. No na kraju oni su apologeti  jedne od najdestruktivnijih tendencija.

Prevodili: Rut Raffai, Judit Raffai,  Ahmed Kovačević

Izvor:  Savage, Luke (2.12.2014.) „ New Atheism, Old Empire“

https://www.jacobinmag.com/2014/12/new-atheism-old-empire/ (10.11.2015.)