Po istim načelima doktrine pravednog rata, nuklearno oružje je kriminalno
Jean Marie Muller*
Na međunarodnoj konferenciji pod nazivom "Nenasilje i pravedan mir : prilog razumijevanju angažmanu katolika za nenasilje " koji je održan u Rimu od 11. do 13. travnja 2016., na inicijativu Papinskoga vijeća Justitia et Pax i Pax Christi Internationalis, sudionici su usvojili dokument u kojem su pozvali Katoličku crkvu da se angažira kako bi u njenoj doktrini i praksi prevagnula središnja važnost "evanđelja nenasilja". Ono što je značajno i vjerojatno presudno je da sudionici nisu jednostavno dodali još jedan stavak o nenasilju u doktrinu o legitimnom nasilju i pravednom ratu, nego su doveli u pitanje tu doktrinu u ime zahtjeva za nenasiljem. "Prečesto je, kažu ‚doktrina pravednog rata‘ korištena da odobri rat prije nego da bi ga spriječila ili ograničila." U svojim zaključcima, sudionici pozivaju da se "više ne koristi ili usvaja" ‚teorija pravednog rata‘ ‚, nego da se "promiču nenasilne prakse i strategije."
U čitavom nizu ratova, nuklearni rat zauzima posebno mjesto. Zanimljivo je da, ako je doista teorija pravednog rata služila opravdanju, i još uvijek se može koristiti kako bi opravdala brojne ratove, ona može služiti samo kao osuda nuklearnog rata.
Među uvjetima pravednog rata, doista je jasno određeno: "Vjerojatnost uspjeha treba biti veća od nanesene štete. Nasilje počinjeno u sukobu treba biti proporcionalno nanesenoj šteti, a civilno stanovništvo se treba što je više moguće razlikovati od agresorske vojske. " Očito je da se ti uvjeti ne mogu primijeniti u kontekstu nuklearnog rata. Štete nastale nuklearnim udarom nužno moraju biti u nesrazmjeru s dobicima do kojih bi mogao dovesti. Osim toga, civilno stanovništvo će biti najviše pogođeno ovim udarima. Stoga, prema istim načelima doktrine pravednog rata, nuklearno oružje nije legitimno oružje samoobrane, nego kriminalna vojska terora i pustošenja u cijelosti strukturirana s predumišljajem zločina protiv čovječnosti i civilizacije. U tom pogledu, svako oklijevanje već se čini kao suučesništvo.
Stoga nema potrebe da se priziva Evanđelje nenasilja kako bi se pokazala potpuna nelegitimnost upotrebe nuklearnog oružja. Možemo samo žaliti što mjesne crkve ciljanih zemalja nisu imale evanđeosku smjelost zahtijevati jednostrano nuklearno razoružanje, ali svojom šutnjom su se prilagodili smišljenom nuklearnom ubojstvu. Samo po sebi, ovo prilagođavanje je oblik izdaje.
Međutim, primat dan evanđelju nenasilja samo nadmašuje moralno neprihvatljiv karakter nuklearnog rata. Sažetak konferencije u dokumentu poziva na "ukidanje nuklearnog oružja". U usporedbi s prethodnim razmatranjima, taj prigovor mora biti shvaćen ne kao želja za multilateralnim globalnim razoružanjem svih navedenih država, nego kao imperativan zahtjev bilo kojoj od navedenih država koje imaju nuklearno oružje da se odreknu posjedovanja svog arsenala.
Bilo bi ne samo paradoksalno, već i nekonzekventno da se žele ispuniti zahtjevi evanđeoskog nenasilja, a da se prvo ne zadovolje zahtjevi doktrine pravednog rata. Ako tvrdimo da želimo odbiti zlostavljanje konvencionalnih ratova koje doktrina pravednog rata dopušta, važno je da smo prvo odbili zlouporabe nuklearnog rata koju zabranjuje ta ista doktrina. Prije no što pohranimo u arhivu doktrinu pravednog rata, bilo bi dobro da je iskoristimo po posljednji put za osuđivanje nuklearnog rata.
Na sudionicima rimske konferencije je dakle, da u sklopu svojih aktivnosti, jasno izraze moralnu osudu nuklearnog oružja i da zauzmu čvrst stav u korist jednostranog nuklearnog razoružanja svake države koja ga financira i da traže od svake mjesne crkve da učini isto. O tome ovisi vjerodostojnost ove konferencije.
Na taj način bi se mogla oporaviti krhka nada u izliječenje od nuklearne pošasti koja je izijeda…