MORALNA IMAGINACIJA - John Paul Lederach

O mirovnim procesima

 

…Kako prevladati cikluse nasilja? Kako izgraditi pravu konstruktivnu promjenu u, i zajedno sa društvom?

Možemo potražiti pouke i odgovore na ta pitanja upravo na mjestima na kojima je mala vjerojatnost da bismo ih tražili; na mjestima geografskih borbi, produljenog sukoba. Iznenadilo me da ljudi koji su se susreli s najgorim situacijama ljudske nepravde, nasilja i zlostavljanja, često izazov temeljite promjene vide kristalno jasno. Možda zbog toga što za te ljude preživljavanje ovisi u znatnom stupnju od oslanjanja na vlastitu intuiciju, na pravo značenje stvari i onoga što se zapravo krije iza riječi ljudi. Možda je to zasluga njihovog mukotrpno stečenog opreza i prevencije, nakon desetljeća boli, nasilja i nepravde.

Prije detaljnijeg razrađivanja potonjeg, korisno bi bilo utvrditi što zapravo znači „konstruktivna društvena promjena“ ?

Predložio bih jednostavnu definiciju koja proizlazi iz definicije produljenog sukoba. Najbolje ju je razumjeti pomoću metafore razdvajanja kopna: razdvojeno kopno određuje u kojem smjeru će voda teći. S jedne strane voda teče prema obali do dalekih dijelova kontinenta, a s druge strane teče prema suprotnoj obali.

U društvenom sukobu ove dvije udaljene obale su strah i ljubav. Možda nije poznato ovakvo definiranje u smislu akademskih pojmova, ali upravo je ove koncepte predstavio prije mnogo godina ekonomist Kenneth Boulding u nekoliko svojih djela.

U svakome se nasilnom sukobu postavlja pitanje: U kojem će smjeru teći voda; u smjeru obale ljubavi ili smjeru obale straha?

Kada voda teče prema strahu, odnos je definiran zločinom i krivnjom, samo opravdavanjem i protekcijom, nasiljem i željom za pobjedom nad drugom stranom.

Kada voda teče prema obali ljubavi definira je uračunljivost, samoopažanje i ranjivost, uzajamno poštovanje, ponos i zajedništvo. Za razliku od slike o račvanju rijeke, koje ima fiksni izgled, veliki izazov socijalne zbilje zahvaćene nasiljem je dinamika i nemirna priroda odnosa u datom momentu.

Ali unutar toga nalazimo radnu definiciju konstruktivne društvene promjene: nastojanje da se odnosi temeljeni na strahu , uzajamnoj netoleranciji i nasilju, okrenu u odnose koje karakterizira ljubav, uzajamno poštovanje i aktivno zajedništvo. Konstruktivna društvena promjena nastoji promijeniti tijek ljudske interakcije u društvenom sukobu od ciklusa destruktivnog društvenog nasilja prema ciklusu odnosa poštenja i dostojanstva.Takve odnose uređuje ljubav.To je taj izazov: kako pretvoriti ono što uništava u ono što gradi.

Ove procese nazivam konstruktivnom društvenom promjenom.

Ipak, ako se destruktivno ponašanje ponavlja iz generacije u generaciju, a upravo to je prava narav onoga što nazivamo duboko ukorijenjenim ili produženim sukobima, kako znamo da je proces promjene krenuo u pravom smjeru ? To je dvojba koju mnogi izražavaju u vezi s mirovnim obećanjima u sustavima dubokog nasilja.

...

Ljudi koji su preživjeli najteža nasilja mogu nas mnogo naučiti o odnosima među ljudima. Za razliku od nas većine, njihovi životu su ovisili upravo o tome znanju. Ono što saznajemo o njima jest da su generalno pesimistični. Njihov je pesimizam dar, a ne mana. No, prije nego istražimo taj uvriježeni pesimizam, prvo moramo pomnije razmotriti mirovne procese i kako oni predstavljaju izazov stvarnoj promjeni.

… Ako pomnije razmotrimo sporazume uočit ćemo da je malo koji od njih zapravo označio kraj sukoba. Većina mirovnih ugovora nisu sadržajna rješenja nego predloženi , pregovorni procesi koji će ako uslijede, promijeniti tijek sukoba i osigurati smjerove za promjenu odnosa.

Mayer (2000) je čak dokazivao kako razrješenje konflikta ima mnoge oblike i razine, od kognitivne i emocionalne do bihevioralne, i da se bilo koje rješenje može odnositi samo na dio duboko ukorijenjenih potreba. Bilo kako bilo kada su mirovni sporazumi sklopljeni na području produženih sukoba, nitko nije tako tup da kaže : «Ugovor predstavlja procese za nastavljanje konflikta pod novom definicijom».

Prevladavajuća slika stvara strukturu značenja koja upućuje da je sukob gotov i slika sporazuma samu sebe vodi k toj želji.

Vratimo se sad našoj slici, sukob kao penjanje i spuštanje linije postavlja određen način gledišta na promjenu i na stupanj konflikta o kojemu se radi. Na značajan način slika se fokusira na rast nasilja, sporazum koji to zaustavlja, i na stišavanje koje slijedi nakon sporazuma. To stavlja primarni naglasak na pregovaranje simptomatičnih i vidljivih, često destruktivnih, oblika nasilja , ali ne i na društveni kontekst koji leži u epicentru onoga što zakuhava sukob. Čini se da je to slučaj zbog nekoliko razloga.

Prvo, pregovaranje o neposrednom sadržaju spora, osigurava pragmatično rješenje za prepoznavanje konflikta. U područjima produljenog nasilja kompleksnosti bavljenja sa njegovim dubljim izvorima su preteške i imaju dugu povijest sa onime što se čini kao neprekidno uzajamno optuživanje. Da bi se taj krug prekinuo, pregovori skreću na praktičnija rješenja , fokusiraju se na one korake i rješenja, osobito gdje se nasilje može zaustaviti, i odgoditi dublju transformaciju do kasnijih vremenskih okvira. Politički pragmatizam odnosi se na dan. Rezultat je najavljen kao rješenje, no u biti on samo ugrubo određuje dogovor sa odgođenim procesima.

Drugo, više nego išta ,pregovori su usmjereni na zaustavljanje pucanja i ubijanja ,što je nužno i naglašeno human cilj. No ipak, to predstavlja samo vrh ledenjaka i ponovljive je prirode, čak i kada se epizode ponavljaju u višegodišnjim ili čak više-desetljetnim parametrima. To su dakako, pretpostavke oko promjene koja prati suradnju. Kada pucanje prestane, stvara se prostor za mijenjanje drugih stvari. Povjerenje se stvara malo po malo kako pregovarači predlažu male stvari oko kojih se suprotstavljene strane mogu složiti.

Ili je riječ o pretpostavci „materijalizacije“ mira i rata; drugim riječima; nasilje ratnog stanja stvara specifične ciljeve na čije se rješenje treba usmjeriti, poput zaustavljanja paljbe, razmjene zarobljenika, zaštite teritorija ili povlačenja, ili pak smanjenja broja ratnih trupa.

Uglavnom, to znači da mir kroz pregovaranje rezultira ugovorima nastalima kroz „stvari“ koje se može kvantificirat.

Niti u metafori mirovnog ugovora, ni u slici linije jasno se ne vidi priroda društvene i ljudske promjene. Obje mogu skrivati važne elemente promjene koje se tiču žarišta sukoba koje leži u odnosima. Imaju tendenciju skrivanja realnosti da sukob nije završen. Sukob se sada smjestio unutar novo definiranog konteksta gdje se može ganjati drugim, nadamo se, nenasilnim sredstvima. Mi se vežemo i očekujemo od ugovora da osigura više no što može, posebice oko ideje da je sa mirovnim sporazumom kraj pregovarački procesima. Istina je u biti baš suprotno od toga. Mirovni ugovori stvaraju društveni i politički prostor u kojemu daljnji pregovori predstavljaju razinu iznad. U tom smislu, pregovori nisu kratkoročni izuzetak u nastojanju za prekidom sukoba.

U stvarnosti , oni označavaju samo početak novog spektra pregovora, često još žustrijih i težih. To upućuje, da ukoliko se žele poduprijeti procesi promjene ugovoreni ugovorom, ljudi u sustavima zahvaćenim nasiljem, moraju prijeći od trenutnog truda uloženog u pregovaranje sa ciljem prestanka nasilja, na razinu baziranu na stalnom i upornom traženju nenasilnih rješenja u epizodama sukoba koji će tek uslijediti, a koje će doživjeti u osekama i plimama (fig.u opadanju i rastu) svojih socijalnih, političkih i ekonomskih života.

To nam gledište poručuje da bi bilo dobro promijeniti naše slike i metafore. Održavanje mirne transformacije u sustavima duboko ukorijenjenog nasilja zahtjeva dugoročno rješenje koje se fokusira kako na ljude koji bi u tim okruženjima trebali graditi trajne i fleksibilne procese kao i na specifična rješenja. Udaljavamo se od slike rastuće zvonolike krivulje , crte na vremenskoj liniji sa sporazumom kao produktom. I približavamo se slici platforme koja se mijenja ; društvenim odnosima koji rastu,drugim riječima ljudima u odnosima koji poduzimaju odgovorne inicijative za konstruktivnu promjenu.

Ova strategija nije vođena brigom kako zaustaviti najopresivnije simptome sukoba, nego se radije usmjerava na stvaranje i održanje jednog područja sposobnog za stvaranje procesa promjene koji se odnose kako na nasilne epizode tako i na epicentar konflikta smješten unutar društvenih odnosa. Slika koja približava ovo shvaćanje može se prispodobiti pokretnim stubama koje možemo naći na mnogim modernim aerodromima. Pokretnim stepenicama dodamo i trampolin. One se bez prestanka kreću u vremenu, a trampolin ima sposobnost lansirati nove ideje na neočekivane izviruće probleme. Kao takva ta platforma je odgovorna za svakodnevne probleme nasilja koji se pojavljuju, rastu i padaju ,sve to održavajući jasnu viziju dugoročne promjene potrebne u uzorcima destruktivnih odnosa.

Rekao bih da je stvaranje takve platforme fundamentalni kamen temeljac za podržavanje društvene promjene tokom vremena.

Okviri za svladavanje izazova kao što je dinamična platforma zahtjeva dvije stvari. Prvo, moramo prepoznati potrebu da razmišljamo o fazi nakon mirovnog sporazuma ne samo kao o određenom vremenskom periodu, nego kao i o nečemu što je povezano sa širim procesima unutar mreže odnosa u danom kontekstu. To nam govori kako nije riječ o pojedinačnom procesu promjene predloženom i kontroliranom od onih nekolicinu ljudi koji pregovaraju o uglavnom vojnim i političkim stavkama i koji su potpisnici tih mirovnih sporazuma. Konstruktivna društvena promjena i mirotvorstvo samo po sebi mora promovirati i objediniti mnogostruke procese promjene , koji prekoračuju razine i populacije pogođene sukobom. Širi kontekst gura nas da razmislimo prije, za vrijeme i nakon pregovora suprotstavljenih grupa, o prirodi platforme koja stvara i održava konstruktivne procese promjene i o izgradnji odnosa , ne samo procesa koji tvore sadržaj ugovorenih nagodbi.

Drugo, slika platforme zahtjeva da prepoznajemo ugovore kao ono što jesu:društveni i politički antacidi, privremeni gasitelji vatre koji označavaju izlaz iz simptomatičnih problema i priliku da se nađe način za rad na uzorcima i ciklusima destruktivnih odnosa. Platforme su mnogo srodnije imunološkom sustavu koji se drži smjera koji će uroditi dugoročnim zdravljem. Krupna slika je manje o tome kako antibiotik smiruje goruću bol, a više o tome kako stvara društveni pokret u kojemu će se nastojati ostvariti dublja društvena promjena.

…To vrijedi u slučaju kojega možemo nazvati «izvorni sukob» kada je riječ o mirovnim procesima. Ljude se uvjerava da ključ za promjenu leži u nekakvom čudotvornom rješenju. Intuitivno oni ne vjeruju da će potpisani papir označiti nekakvu promjenu. I njihova je intuicija točna.

Potpisani papiri ne čine razliku, i ugovori propadaju ukoliko se ne stvore dublji procesi istinskog zalaganja.

O unutarnjem pozivu

Kroz prošle sam strane dao naslutiti, ali nisam i objasnio četvrtu disciplinu : rizik. Predanost međuodnosima uvijek znači rizik. Sjediti u zbrkanoj podvojenosti kompleksnosti i odbijajući to prihvatiti u takvom dualnom smislu zahtjeva rizik. Vjerovanje da se stvaranje zaista može dogoditi je čin rizika. Ući u vojni tabor isto je rizik. Susretanje sa naoružanim trupama u Magdaleni Medio bio je čisti rizik. Ali što je zapravo rizik?

Rizik je misterija. Zahtjeva putovanje. Označava korak prema i u nepoznato. Po definiciji on obuhvaća ranjivost i napušta potrebu kontrole nad procesom i ishodom ljudskih radnji. To je bilo putovanje velikih istraživača, koji su po svojemu izboru, poput slika na starim kartama, živjeli na rubu poznate kartografije. Rizik znači kročiti na mjesto na kojemu nismo sigurni što će dolazi i što će se dogoditi.

Riječ misterija stalno se pojavljivala u mojemu radu. U svojemu nedavnom radu, u početku nisam mogao naći riječ koja bi bolje od riječi misterija (tajna) opisivala određene vrste stavova, aktivnosti i odgovora ljudi koji žive u sistemima velikog nasilja…

… Ljudi s kojim su istraživači pričali nisu bili niti profesionalci niti mirotvorci., niti su imali neku takvu titulu ni razinu informiranosti. Bili su obični, svakodnevni narod koji su prebirali načine kako reagirati na nasilje da bi preživjeli.

… Kada su bili upitani o svom pogledu na mirotvorstvo, budući da su bili uključeni u pomirenje sa svojim neprijateljima , mnogi od njih nisu imali jasan govor niti uvježbano objašnjenje. Bilo je kao da to nisu dobro promislili. Morali su stati i razmisliti koje bi riječi dali svojim akcijama. Našli su načine kako da se usred sukoba konstruktivno založe i čak pomire sa neprijateljima. Ali nisu mogli naći riječi da opišu što su točno učinili . Rezultati su prvotno dojavljeni od istraživača kao očito beznačajni, jednostavne fraze poput: "Bila je to ispravna stvar za učiniti", "Vjerujemo u zaustavljanje nasilja", "Mir je božja volja". To je bio, sugestirao sam, ne odraz nedostatka teologije ili učenosti. To je bio odraz da je poduzimanje radnji bilo misteriozno. Uputili su se na put prema potpuno nepoznatoj zemlji. Istraživanje te potpuno nepoznate zemlje imenom mirotvorstvo , mislio sam , bilo je srodno misterioznom putu prema svetom. Došao sam do uvjerenja da je to ista zemlja, koju moralna imaginacija od nas zahtjeva da istražimo. Kao odgovor na moje tvrdnje, naš Sj. Irski istraživač je donio nevjerovatan uvid. Opažanje Sj. Irske je prokomentirao:

U našem kontekstu od trideset i plus godina problema, nasilje, strah i podjela su poznati. Mir je misterija! Ljudi se boje mira. Istovremeno je uzbudljiv i zastrašujući. To je misterija. Mir traži mnogo od tebe. Mir traži da dijeliš sjećanje. Da dijeliš prostor, teritorij, određena konkretna mjesta. Traži da dijeliš budućnost. I sve to zahtjeva sa i u prisutnosti tvoga neprijatelja. Mir je misterija. To je hod u nepoznato.

Glas je smješten na izvoru ritma, vječnog bubnjanja života samog.Kada je pjesnik Emerson rekao mi govorimo prema „udarcima drugačijeg bubnjara“, govorio je o pozivu, osjećaju vječnoga ritma. Ne smijemo podcijeniti veličinu priča iz knjige Postanka i sličnih priča iz drugih tradicija, o tome kako je nastao život; Bog je udahnuo u zemlju!

Život je stvoren iz mjesta gdje se sastaju dah i zemlja, i s toga se mjesta digao glas.

Glas je bit onoga što znači biti čovjekom.

Tamo gdje nađete to sastajalište, mjesto gdje se nalaze pluća i srce, gdje dah susreće krv, tamo ćete naći glas. Kada nađete svoj put za to mjesto, tamo ćete pronaći i sebe, jedinstveni dar koji je Bog smjestio na zemlju. Naći ćete mjesto s kojega započinje vaše putovanje i prema kojemu vas vraća kada je vaš put zbunjen i težak.

To je dublje značenje poziva.

…U nekom bismo smislu mogli reći da bi cijelo mirotvorstvo mogli sažeti na nalaženje i građenje glasa. Događa se između ratnika i filozofa, između mladog čovjeka i šefa. To je bio slučaj kada su seljaci poduzeli akcije protiv nasilnika koji su ih okruživali u Magdaleni Medio. Počevši sa nekoliko žena na tržnici, cijela je zajednica pronašla glas koji je zaustavio rat.

To su stvari koje vizualiziramo kao naš posao: kako pomoći ljudima da pronađu glas koji pomaže i omogućava stvaranje promjene.Put prema promjeni koju ti ljudi stvaraju zahtijeva više od strategije dobrih ideja i tehnika. U osnovi zahtjeva spremnost na rizik i veliku ranjivost. Oni koračaju u nepoznato, u misteriju rizika. Put glasa pronalazi svoj izvor na razini života i poziva.

 

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us