Način na koji djeca ili mladi ljudi uče reagirati na sukob imat će presudni učinak na kvalitet njihova života i života zajednice. Sukobe li se mladi unutar svoje grupe, među vršnjacima, prepuštamo ih sebi ili ih – što je gotovo pravilo – učimo nasilnom rješavanju sukoba (ishod: poraženi i pobjednici). Od najranije dobi naučeni smo da sukobe rješava autoritet: roditelj, učitelj, vođa bande, šef, policajac, ravnatelj, sudac. Sukob će riješiti netko izvan sukobljenih strana ili će pobijediti jači, a izgubiti slabiji. Ohrabrivati djecu da traže (sama) takvo rješenje u kojem će sve strane u sukobu dobiti (ishod: svi su pobjednici) zapravo ponoviti.

Na sukob se može reagirati na dva bitno različita načina: svađom, tučnjavom, vrijeđanjem, prekidom odnosa ili pak razgovorom, uzajamnim usuglašavanjem, dogovorom, pomirenjem i suradnjom. Prvi način nije rješenje. On najčešće dovodi do prekida odnosa među suprotstavljenim stranama, a taj opet – kao što smo i previše bolno iskusili – može prerasti i u rat. Nasilno rješavanje sukoba sukob ne rješava. Može jedna strana u sukobu i popustiti, ali sukob time neće biti riješen, jer će jedna strana uvijek ostati nezadovoljna. Sukob se trajno može riješiti jedino tako da obje strane u sukobu budu zadovoljne.

Nenasilno rješavanje sukoba znači usmjeriti energiju u traženje izlaza iz sukoba, a ne u traženje krivca. To je moguće kada sukobljene strane prestanu inzistirati svaka samo na svom zahtjevu, te odjednom razaberu uzajamnost interesa. To je prekretnica, nagli preokret u odnosima: sukobljene strane postaju sposobne uzajamno se prihvatiti i shvatiti interese obiju strana, one se ujedinjuju ili surađuju u rješavanju sukoba. Više ne napadaju jedna drugu, nego zajedno napadaju problem.

Nenasilno rješavanje sukoba nije nimalo jednostavno. Ono polazi od stvaranja jedne nove kulture – kulture nenasilja. To ujedno znači znati slušati i razumijevati druge. To znači moći ovaldati destruktivnom snagom svojih emocija, koje silovitim načinom svog izražavanja obično ruše naše odnose s drugim ljudima. To znači imati strpljenja i mašte da se iznalaze i iznađu rješenja koja mogu biti prihvatljiva za obje strane u sukobu.

Ako se ukopavamo u sukob, to znači da se oslanjamo na predrasude, sumnje, strahove i nesigurnosti i da ih umnožavamo. Nasuprot tome, rješavanje sukoba potiče i umnožava razumijevanje i toleranciju: sukobljene strane imaju mogućnost ispitati međusobne razlike i prihvatiti ih, te povećati tolreanciju i razumijevanje drugih ljudi.

Prema: Maja Uzelac, Za Damire i Nemire, Šk.Zgb str 156