Nenasilje je još uvijek „nova ideja u Europi“. Zbog toga ima mnogo nesporazuma i zbrke oko nenasilja i nije jednostavno objasniti njegovo stvarno značenje. Kada čujemo nekoga da govori o nenasilju, naša prva rekacija je najčešće nepovjerenje ili sumnja. Tumačim ovu reakciju time što smo nasljednici tradicija koje ustupaju lijepo i obilno mjesto nasilju, kakvo nenasilje nikada nije dobilo.

Riječ nenasilje potječe od Gandhia. Ona je doslovni prijevod saskritske riječi ahimsa (a - privativni i himsa – škodljivost, nasilje). Često se komentiralo kako je riječ nesretno izabrana i da sama riječ podupire mnoge dvosmislenosti. Ipak prednost je tog pojma što nas navodi da se suočimo s mnogim dvoličnostima nasilja, jer smo često u napasti da ih skrivamo kako bismo lakše živjeli.

Treba postati svjestan da smo opterećeni već stoljećima, jer nam se nameće uvjerenje kako je nasilje ne samo nužno, nego i legitimno. I više od toga, nasilje je časno. Najčeće je junak o kojem saznajemo iz legenda ili povijesti i kojem se divimo nasilan na neki način. Ako je nasilje zaista vrlina snažnih ljudi koji se tuku da bi pobijedila pravda i da bi obranili slobodu, nenasilje može biti samo slabost onih koji nemaju hrabrosti za nasilje.

Nemoguće je razviti značenje nenasilja dok ne preciziramo značenje nasilja. Zbog toga treba razlikovati sukob, agresivnost, borbu, snagu od nasilja u pravom smislu riječi, što smo navikli brkati. Nasilje je proces ubijanja, koji radikalno obrće sve odnose prema drugoj strani. Buđenje nenasilja se dešava kada postanemo svjesni nasilja kao stvarnosti koja je radikalno suprotna zahtjevima razuma. Uistinu, naše traženje nenasilja pripada ljudskom duhu, ono je u nama, mnogo prije nego što upoznamo nasilje i ono razotkriva nehumanost nasilja. Sudarajući se s nasiljem postajemo svjesni njegovog bezumlja. Etički sud koji prepoznaje da je nasilje negacija ljudskog duha, kategorički mu se suprotstavlja i ne pristaje da ga ikada opravdava. Odbijanje nasilja jest temelj nenasilnog koncepta.

Tako nenasilje pripada području filozofije i u skladu s tim području politike. Filozofija koja se prilagođava nasilju negira sebe kao filozofiju. Isto vrijedi za politiku. Slaba točka dominantnih ideologija upravo je njihovo opravdavanje nasilja, te su nasilje pomirili s idealima naše kulture. Čim nasilje proglasimo legitimnim, ono postaje ljudsko pravo: tako svatko može pribjeći nasilju kao svom pravu kad god procijeni da mu treba, kako bi branio svoje interese. Ako ideologija legitimira nasilje, postoji stvarna opasnost da se ustali nasilna praksa i da malo po malo ljudi gube svijest da ono radikalno negira najdublje težnje čovječanstva. Kažemo li ne nasilju jer afirmiramo etičke zahtjeve nenasilja, ne priznamo mu nužnost koja mu treba da bi potom zagospodario našom sudbinom.

Religijske ideologije također jamče za nasilje što ih opravdavaju. Kada to čine i one se suprotstvaljaju dohovnom traženju čovjeka i odbacuju etički zahtjev nenasilja. Ostavljajući svojim pristašama mogućnost da misle kako se nasiljem mogu poslužiti čak i kada se bore za Boga, povijesne religije – a posebno tri velike monoteističke religije – judaizam, kršćanstvo i islam – potiču više na nasilni fanatizam nego li na mudrost nenasilja.