Nenasilje kao filozofija i strategija

 

Jean-Marie Muller

Predavanje na susretu Internacionalnog saveza za pomirenje „Pacifizam danas“ održano 15.-17.10.2004. u Magdeburgu

Kada pokušavamo načiniti procjenu stanja 20.stoljeća, primjećujemo da je mjerna jedinica kojom ovu procjenu brojčano izražavamo, jedan milijun mrtvih. Nažalost, moramo priznati da ni 21. stoljeće nije počelo boljim rezultatima. Dan za danom je nasilje u središtu pozornosti na vijestima. Praktički svaku večer postajemo „tele-voajeri“ koji uživo i u boji gledaju mehaniziranu smrtonosnu igru koju ljudi igraju protiv drugih ljudi. I zaista ne reagiramo na sam događaj, već na slike koje nam se prikazuju. Nasilje je posebno fotogenično. Ove slike ne proizvode javno mišljenje koliko proizvode javnu emociju. I upravo su emocije izuzetno osjetljive. Skloni smo brzo mijenjati osjećaje, odgovarajući tako na slike koje nam se u izobilju nude. Osjećamo se nemoćno i osjećamo da je nasilje teret na našoj povijesti kao veliko prokletstvo, a nemamo moć osloboditi se njegovog jarma.

Postoji opasnost prihvaćanja određene ideologije koja dominira u našim društvima. Ideologiju koju nazivam ideologijom nužnog, legitimnog i časnog nasilja. Nužno, legitimno i časno. Svaka od ove tri riječi je jednako važna kao i ostale dvije. I junaci kojima se trebamo diviti, bilo da su junaci iz legendi ili povijesti, su praktično uvijek nasilni junaci. U takvom kontekstu čini se kako je teško pričati o nenasilju. Sama riječ je strana našoj kulturi i našim tradicijama. Naše tradicije su ustupile veliko i lijepo mjesto nasilju, jer ne poznaju pojam nenasilja. Nenasilje se često promatra kroz veo nesporazuma, zbrke i proturječnosti i to na negativan način. Možda i na karikiran način. Zato najprije želim precizirati značenje riječi koju tako često koristimo, kako bismo se složili oko njenog sadržaja. Treba dobro razlikovati ono što nažalost tako često brkamo. Predočit ću u čemu se razlikuju sukob, agresivnost, borba i snaga od nasilja, kako bih na kraju došao do značenja pojma nenasilje.

U početku bijaše sukob. Mi smo stalno izloženi sukobima - na osobnoj, društvenoj i političkoj razini - i kada se radi samo o mogućem sukobu.

Banalno je reći, čovjek je biće odnosa, reći da on može graditi svoj identitet, svoju osobnost samo u odnosima s drugim ljudima. Prvi susret s drugim čovjekom obilježava nepovjerenje, neprijateljstvo, sukobljavanje i suprotstavljanje. Dakle, sukob. Drugoga koji mi se približava, premda ga nisam pozvao, promatrati kao nekoga koji ima namjeru osporiti mi moje mjesto, ometati me. Sastajanje s drugim predstavlja smetnju. Drugi, to je onaj čija prava stoje u opreci s mojim pravima, onaj čije želje dovode u opasnost moje osobne želje, čiji planovi dovode u pitanje moje planove, čija sloboda ograničava moju slobodu. Čija egzistencija predstavlja prijetnju za moju egzistenciju. Često se bojimo drugoga i moramo taj strah koji je u nama priznati, a ne ga potisnuti. Trebamo ga priznati, prihvatiti, krotiti kako znamo i umijemo da bismo ga mogli preoblikovati u nešto drugo i ne dopustiti da strah ovlada nama.

Vjerojatno vam je poznata hipoteza Renea Girarda: kada nas ima više, najmanje dvoje koji žele imati istu stvar, u tom trenutku nastupa stanje suparništva i sukoba.

Poznat je pokus u kojem imamo dvoje djece u istoj prostoriji, a pred njih se stavi deset igračaka. Prvo dijete uzme jednu igračku… što mislite, što bi htjelo imati drugo dijete? Njemu preostaje, ako točno računam devet drugih igračaka, jednako lijepih kao i ova deseta, ali naravno da želi imati baš istu igračku kao i prvo dijete. Neće dugo razmišljati, slijedit će svoju nepokolebljivu intuiciju: ako je drugo dijete izabralo upravo tu jednu igračku, mora se raditi o najpoželjnijoj igrački. Tako će pokušati igračku uzeti iz ruku drugog djeteta i možda će je baciti te se potući. Možda će im biti draže potrgati igračku, kako se nitko ne bi zabavljao njome. Izabrao sam jednostavan primjer među djecom; siguran sam, neće vam biti teško naći razne druge primjere iz života odraslih koji nisu ništa drugo nego velika djeca.

Suparništvo oko posjedovanja istog predmeta. Bilo bi važno pokušati na inteligentan način pregovarati polazeći od predmeta, držati predmet u središtu sukoba i brinuti da se sukob ne izrodi u nasilje.

Kako bih proživio sukob, koji me plaši, moram izraziti svoju agresivnost. Od velike je važnosti precizirati da riječ nenasilje ne negira i ne poriče agresivnost. Agresivnost je konstitutivna snaga moje osobnosti. Ona je moj borbeni duh koji mi omogućuje susresti druge u sukobu, kako bih se borio da se priznaju moja prava i možda uspio priznati prava drugih, to znači, kako bih ostvario odnos koji se temelji na pravednosti. Osvrnemo li se na etimologiju riječi agresivnost, dolazimo do latinske riječi „ad-gradi“ koja znači „primicati se prema“. Agresivnost predstavlja snagu koja mi omogućava primicati se drugima. Uzmimo klasični primjer gospodara i roba. Dokle god je rob podložan gospodaru, nema sukoba. To je takozvani socijalni mir, ustaljeni red, iako bi se trebalo pričati o ustaljenom neredu, ali bez nasilja na javnom mjestu. Ali to ne znači da se time postigla pravednost. Tek kada rob skupi hrabrost, uzdići se i primicati svojem gospodaru kako bi zahtijevao priznavanje svojih prava, tek tada se radi o sukobu.

Uzmimo primjer Martina Luthera Kinga. Do izbijanja sukoba za građanska prava, Afrroamerikanci, potomci robova koji bijahu dovedeni brodovima iz Afrike, su živjeli na određeni način s bijelim rasizmom koji se prepoznaje u različitim zakonima rasnih segregacija na koje su se donekle naviknuli. Na javnim mjestima Afroamerikanci su trebali ustupiti mjesto bijelcima. Jedne je večeri jedna Afroamerikanka umorna od svog posla, odbila tako postupiti. Na sljedećoj stanici prišao joj je vozač autobusa i naredio joj da izađe, ali ona se ponovno usprotivila. Pozvana je policija, ostala je cijelo vrijeme sjediti na svom mjestu. Odveli su je u policijsku stanicu. Ostali Aforamerikanci su doznali za njen potez i odlučili ovaj put ne pristati lako na popuštanje. Ovaj put nije bilo više moguće odreći se svojih prava naočigled vladavine rasizma bijelaca. Okupljaju se te odlučuju organizirati prosvjed i bojkot autobusa, sve dok se nepravedan zakon ne promijeni. Obraćaju se mladom svećeniku Martinu Lutheru Kingu, koji nije bio nazočan na sastanku te noći i mole ga da bude govornik njihove zajednice. Martin Luther King budi agresivnost Afroamerikanaca kako bi ih ohrabrio da izađu na ulice i krenu prema predstavnicima bijele moći, to znači najprije prema policajcima i policijskim psima. Smatrao je da će vrlo brzo biti moguće isposlovati rješenje s vlasnicima javnih sredstava prijevoza; ali potrajalo je cijelu jednu godinu dok Afroamerikanci nisu dobili svoja prava. Konačno se dogodio mirni ustanak afroameričke populacije svugdje u SAD-u.

Dakle, radi se nužno o tome da treba probuditi agresivnost kako bi se otvorio sukob s drugom stranom, kako bi se postiglo priznavanje vlastitih prava. Odnosno, kako bi se moglo ući u borbu. Ovaj dio borbe na putu prema pravdi je neizbježan. Vjerujem kako je bitno rehabilitirati sukob, agresivnost i borbu ako želimo diskreditirati nasilje. Borba je neizbježan korak prema uspostavljanju pravde. Točno je da samo naše postojanje predstavlja cijeloživotnu borbu. Često neka vjerska usmjerenja odbacuju trenutak borbe kao trenutak nereda, premda je to nužno za ponovno uspostavljanje reda, to jest pravde. U borbi se radi o tome da se može promijeniti postojeći odnos snage. Umjesto određenog odnosa snaga koji želi održati nepravdu, može se uspostaviti novi odnos snaga koji čini mogućim obnovu pravde.

Sigurno će nenasilje uvijek pokušati sve da se održi dijalog. Čovjek je prije svega biće riječi i govora. U nenasilnoj borbi treba se brinuti za to da se ne koči riječ. Nasilje bi se moglo definirati kao suprotnost riječi. Nasilje predstavlja izvrtanje, obrtanje ljudskosti u smislu da se čovjeku otima prostor u kojem su moguće riječi i komunikacijska razmjena među ljudima. Nenasilje će se dakle potruditi oko toga da za cijelo vrijeme borbe omogućava stranama u sukobu da govore. Nenasilje će brinuti o tome da nudi priliku za dijalog, ali često dijalog nije moguć između onih koji doživljavaju nepravdu i onih koji su za nju odgovorni. Stoga će cilj sukoba biti stvaranje uvjeta za dijalog tako što će se onima koji su odgovorni za nepravdu pomoći da prihvate dijalog s drugom stranom koja je njima podređena. U tome nije dovoljno apelirati na razum i nije dovoljno obratiti protivnika. U nenasilnoj borbi treba se katkada služiti prisilom.

Izabrat ću drugi primjer: nažalost, vjerojatno još niste čuli za Cesara Chaveza. Bio je vođa zemljoradnika u Americi u 60-tim i 70-tim godinama. Ovi su zemljoradnici predstavljali klasični primjer neorganiziranog stanovništva koje su iskorištavali zemljoposjednici. Cesar Chavez je htio organizirati zemljoradnike kroz osnivanje radničkoga sindikata. Počeo je tako da su pokušali organizirati štrajk. Ovaj štrajk nije bio uspješan, jer je zemljoposjednicima bilo lako otići u Meksiko i dovesti kamione pune štrajkolomaca. Na kraju je Chavez organizirao bojkot započevši od proizvoda kalifornijskih vinograda. Molio je američke potrošače da više ne kupuju vino sve dok vlasnici ne potpišu sporazum s radnicima. Kada sam 1972. sreo Cesara Chaveza i kad mu je već pošlo za rukom isposlovati nekoliko sporazuma s poslodavcima, upitao sam ga: "Jesu li vlasnici vinograda pristali sjesti s tobom za pregovarački stol jer si im uspio dotaknuti srce?" On mi je odgovorio: "Točno, ja sam dotaknuo srce zemljoposjednika, jer je srce zemljoposjednika njihov novčanik i bojkot je dotaknuo njihov novčanik." Vjerujem da je ovaj realizam potreban za nenasilnu akciju. On pokazuje da nije potrebno sanjati nemoguće pomirenje, već je važno stvarno nešto pokrenuti u borbi koja odbacuje nasilje, ali zna kako se poslužiti prisilom kao sredstvom borbe.

Sukob, agresivnost, borba, bitka. Do sada još nismo govorili o nasilju. Nasilje nije reguliranje sukoba već predstavlja upravo njegovo ometanje. Nasilje intervenira u sukobu kada nismo više spremni pomučiti se kako bismo se složili. Nismo spremni na savez koji omogućuje uspostavljanje pravednog odnosa, nasilje nastupa kada druge želimo eliminirati i isključiti. Svako nasilje je proces marginaliziranja, dapače ubojstva. Cilj nasilja je uvijek smrt onog drugoga. Najčešće ovaj proces ne postiže ovaj cilj, ali se logika nasilja temelji na tome da se teži smrti drugoga. I kada sam definirao čovjeka kao biće odnosa, onda postaje jasno kako je nasilje radikalno iskrivljenje odnosa s drugim ljudskim bićem. Nasilje predstavlja radikalnu suprotnost najdubljoj težnji ljudi da prema drugima gradimo odnos uzajamnog priznavanja, poštovanja, da ne kažemo ljubavi jednih prema drugima. Ipak, možemo barem pokušati priznati prava drugih. Nasilje je uvijek u krivu kad je usmjereno protiv drugog ljudskog bića. Mislim da je apsolutno potrebno formulirati definiciju nasilja koja nam više ne dopušta govoriti kako postoji neko dobro nasilje. I to je točka u kojoj trebamo prekinuti s kulturom nasilja jer nas kultura nasilja želi uvjeriti da je nasilje ljudsko pravo. Od tog trenutka, budući da je nasilje ljudsko pravo ili se može opravdati, više nemamo dojam da je ono proturječno.

Od tog se trenutka nasilje može nesmetano razvijati i širiti, ono postaje mašinerija, pogon. Vjerujem da je čovjek pravna životinja. On je životinja u smislu da je sposoban za nasilje. Općenito, životinje su puno manje nasilne prema svojoj vrsti nego ljudi. Kažemo da se ljudi koji su nasilni ponašaju kao životinje. To bi značilo prezirati životinje. Čovjek je razumsko biće, on je u stanju profinjeno i nijansirano primijeniti nasilje kako nijedna životinja ne bi nikada mogla. Okrutnost je bitno svojstvo ljudskog bića, životinje nisu sposobne za to. Čovjek je životinja koja je sposobna za nasilje, ali je također životinja koja se voli pravdati i uvijek teži da se opravda pred sobom i pred drugima. On mora dokazati da je uvijek u pravu. Tako konstruira racionalne doktrine koje mu omogućuju opravdavanje vlastitog nasilja. Moralisti koji su razvili ove doktrine će pokušati stvoriti uvjete u kojima će se nasilje promatrati kao legitimno, kao pravedan rat. Prvi uvjet glasi: sama stvar mora biti pravedna. No, jeste li ikada vidjeli, bilo gdje u svijetu ijednog čovjeka, zajednicu, državu, naciju čija stvar nije bila pravedna? Po definiciji; pravedna stvar je moja stvar. I u skladu s tom definicijom; nepravedna stvar je stvar mog protivnika. Dakle, kada kažemo: nasilje je tada pravedno kada je stvar pravedna; mi u stvari opravdavamo nasilje.

Događaji nedavne prošlosti prikazuju nam predstavnike država koji dižu oružje jedni protiv drugih, svaki tvrdeći da on predstavlja dobro, dok drugi utjelovljuje zlo. Ova dva diskursa su potpuno jedinstvena. Dakle, apsolutno je neophodno odbaciti bilo kakvo opravdavanje nasilja. Kultura nasilja neće nasilje niti uzdizati niti jasno pokazati, već će ga prikriti. Nastojat će da nasilje izgleda kao mogućnost da se uspostavi nešto dobro, za obranu pravde i civilizacije. Čovječanstvo do danas postoji na ovom obrascu. Neki muškarci i žene su se usudili biti iznimka te su pokušali otvoriti put drugoj perspektivi. Kultura nenasilja se, dakle, sastoji u tome da se prekine s bilo kakvim opravdavanjem nasilja.

Kako bismo definirali riječ nasilje, jednostavno kažemo kako nasilje predstavlja kršenje, povredu čovječnosti čovjeka. Važno je naglasiti da se radi o povredi čovječnosti i onih osoba koje nasilje trpe kao i onih koji ga vrše. Filozofkinja Simone Weil, za koju nasilje simbolizira mač, je rekla: "Hladni čelik je jednako smrtonosan na svom vrhu kako i u svojoj dršci.“

Imao sam priliku sresti i dugo godina raditi s Jacquesom Bollardièreom, generalom francuske vojske, koji je odbio naredbu provođenja mučenja u Alžiru. Često mi je govorio kako je odbio sudjelovati u mučenjima, naravno, u prvom redu iz poštovanja prema Alžircima, ali možda i iz poštovanja prema sebi. Bio je uvjeren da mučenje izopačuje ljudskost i to puno više onu mučitelja, nego li žrtve mučenja. Po njegovu je mišljenju nemoguće pretvaranje da se provođenjem mučenja brani bilo koja civilizacija, mučenje koje predstavlja napad na bratski dijalog između ljudi. Nasilje prije svega ranjava čovječnost onoga koji se njime služi.

Često se govori da su pristaše nenasilja sanjari, jer vjeruju da je čovjek po svojoj prirodi dobar. Možda su u školi dobili dobru temu za loš esej iz filozofije ili književnosti: "Je li čovjek po svojoj naravi dobar ili loš ?" Međutim, pitanje se ne postavlja tako. Ja vjerujem da je čovjek po prirodi i dobar i loš. Pri tome mislim na izjavu Cyrilnika: "Čovjek je 100% dobar i 100% loš." To znači da je čovjek sklon nasilju, a istovremeno mu dobrota stoji na raspolaganju. I kada se u svakom od nas, svakom ljudskom biću, istovremeno nalazi s jedne strane sklonost nasilju, a s druge poštovanje prema drugoj osobi, tada se postavlja pitanje koji od tih smjerova u sebi želimo njegovati na osobnoj, kolektivnoj, društvenoj ili političkoj razini. Nažalost, privilegirali smo kulturu nasilja nad kulturom nenasilja. Kada uređujemo svoj vrt, trebaju nam alati. Kada primjenjujemo nasilje, također nam trebaju alati koje nazivamo "oružje". Važno je biti svjestan da je naša kultura, kultura oružja. Poznato nam je da su još i danas oni, koji predstavljaju filozofiju, književnost, umjetnost, oboružani mačem kada ih se želi prikazati kao besmrtne. Reći ćete da oni više nemaju snage otići u rat, no simbol njihovog dostojanstva i dalje ostaje ratno oružje. Kada nas posjeti važni dužnosnik, pa makar bio i šef Vatikana, mi mu najprije pokazujemo svoju kolekciju oružja.

Dajemo milijarde, kako bismo proizveli ratno oružje i oružje za masovno uništenje, pri čemu ni ne znamo zašto ih proizvodimo. Rado bih saznao barem jedan razlog zbog čega još uvijek proizvodimo nuklearno oružje. U vrijeme hladnog rata imali smo protivnika, neprijatelja koji nam je bio jako zanimljiv jer je za nas bio utjelovljenje svih pogrešaka pa smo o sebi mogli misliti kako smo preuzeli sve suprotne osobine - vrline. Znali smo da je naše oružje upereno prema tom neprijatelju, koji je u tom razdoblju za nas predstavljao carstvo zla. No, danas se čovjek pita protiv koga je upereno naše nuklearno oružje. Smatram kako bi demokratska odluka trebala tražiti načine kako investirati u izgradnju mira. Moramo njegovati nenasilje, dakle oružja nenasilja, a to znači metode nenasilnog rješavanja sukoba.

Sve više živimo u multikulturalnim društvima. Važno je da postoji stvarni dijalog među kulturama. Obilježje ovog dijaloga treba biti posjedovanje zajedničke etičke reference. Do sada smo se zatvarali u svoje partikularizme. Veliki izazov 21. stoljeća će biti spoznaja možemo li definirati jedan univerzalni jezik i jednu univerzalnu mudrost. Sklon sam vjerovati da će kamen temeljac naše univerzalne mudrosti biti nenasilje. Povrh toga možemo kao pravilo za tu univerzalnu mudrost uzeti "zlatno pravilo" koje nalazimo u svim duhovnim tradicijama. Zlatno pravilo poznajemo svi, susrećemo ga prije svega u niječnom obliku: "Što ne želiš da drugi tebi čine, ni ti njima nemoj činiti." Svako dijete razumije to pravilo. Ne želi da mu itko uzme njegove stvari. I kako ne želi da mu se njegove stvari unište, onda niti ono ne smije uništiti tuđe stvari. To je jednostavno razmatranje. Tako je nasilje upravo ono što ne želimo da nam drugi čini. Prvi zahtjev dakle jest poziv na ne-nasilno djelovanje. Ovo pravilo se može formulirati i na potvrdan način: "Čini drugima ono što želiš da drugi tebi čine." To što bismo htjeli od drugih, jest da nam čine dobro. Zapravo, svi smo mi prosjaci dobrote.

Često se kaže da je riječ ne-nasilje ambivalentna zbog svoje negativne formulacije. Ja bih rekao baš suprotno, taj je pojam odlučan u svojoj negativnosti. Moraju se odbaciti sva opravdanja kako bismo oslobodili prostor za nenasilje. U svim kulturalnim tradicijama možemo naći priključak na kojem se može razvijati filozofija nenasilja, jedna mudrost nenasilja. 

Nedovoljno je samo osuditi nasilje, treba doista pronaći alternative za nasilje kako bi se pobijedila nepravda i obranila sloboda. Ako ne predložimo nijednu, riskiramo da ne možemo ništa drugo nego ponovno biti nasilni. Ne kažem da je svakome i u svako doba jednako lako izbjegavati biti sudionik/sudionica bilo kakvog oblika nasilja. Može biti da u posebnim uvjetima ništa drugo ne znamo činiti nego posegnuti za nasiljem, kako bi izbjegli najgore. Može biti da doživimo, ono što ja nazivam "crnom nužnosti nasilja". Ali upravo je to trenutak u kojem se moramo više nego ikad prije podsjetiti, da nasilje predstavlja proturječje, zabranu i prekoračenje, da je ono uvijek loše, da uzrokuje nesreću i dramu. Bitno je da olako ne opravdavamo nasilje, do te mjere da sljedeći put u nekom drugom sukobu odmah njemu pribjegavamo. Jer kada opravdavamo nasilje pod izgovorom nužnosti, tada je sigurno da nasilje činimo neophodnim i određujemo kako će u budućnosti nasilje ponovno biti neizbježno. Cijenim Freudove misli, koji je u ratu 1914.-1918. u kojem je sam imao dvoje djece kao njemačke vojnike, prorekao da će pobjednici sudjelovati u svečanim ceremonijama, dok će poginuli na bojištima biti zaboravljeni. Na temelju studija etnologa iz Afrike, Freud je znao da je postojao sljedeći običaj u nekim afričkim zajednicama: kada su se muškarci pobjedonosno vraćali iz bitke, nisu se odmah uključili u svoju zajednicu. Morali su neko kraće ili duže vrijeme provesti u žalovanju za ljudima koje su ubili u bitci. S obzirom na razliku između Afrikanaca koji su svoje protivnike oplakivali, i Europljana koji su njihovu smrt i pobjedu u bitci trijumfalno slavili, Freud se pitao koja je kultura civilizirana, a koja divlja.

Kako bi dakle djelovali tijekom povijesti, kako bi bili odgovorni prema događaju, ljudi moraju pronaći te osmisliti metode i strategije. S obzirom na razmišljanja o nenasilju, razdoblje dijelimo na ono prije i ono poslije Gandhija. On nam ne daje gotova rješenja za naše probleme, ali nam bar postavlja prava pitanja. Gandhiju je uspjelo uskladiti zahtjeve duhovnosti i politički realizam. Za razliku od njega, ideologije koje dominiraju u našem društvu stvaraju rascjep između duhovnih zahtjeva i političkog realizma. Vjerojatno poznajete izjavu Maxa Webera koji je govorio o dvojnoj moralnosti: postoji "moral uvjerenja", moral osobe koja ima čiste ruke, ali nije aktivna. Odbacuje angažman na političkom području, jer će joj se zbog toga okaljati ruke. Isto tako postoji i "moral odgovornosti", moral svakog odgovornog čovjeka koji se politički angažirao i koji po Weberu ne može izbjeći nasilje. Mislim da se radikalno mora prekinuti s ovakvim načinom razmišljanja. Gandhi nam je pokazao da je moguće pomiriti moral uvjerenja i moral odgovornosti.

Gandhijeva je analiza kolonijalne situacije Indije pokazala da kada nekoliko tisuća Engleza može vladati nad nekoliko milijuna Indijaca, to nema veze sa sposobnostima Engleza da budu nasilni, već s odustajanjem, suučesništvom i suradnjom Indijaca. Na temelju tih analiza organizirao je akcije za rušenje kolonijalnog poretka, akcije neposluha prema kolonijalnim zakonima. Gandhi je bio pravnik koji je znao da svako društvo mora imati zakone. Funkcija zakona se sastoji u tome da osigura svačija prava. Ne možemo se igrati zajedno bez pravila igre. Bitno svojstvo zakona jest zabrana. Zakon se stoga mora to više poštivati, ako želimo biti pravedni. Normalno je da u našim društvima postoje pravne institucije i policija koji se brinu o tome da se zakoni poštuju i neutraliziraju one koji ne poštuju društveni ugovor. Ali od tog trenutka kada je zakon nepravedan, dužnost građana jest neposluh prema zakonu, kako ne bi bili suučesnici nepravde. Zašto su francuski sudovi osudili Monsieur Papona? Jer je u svojoj ulozi glavnog tajnika prefekture u Bordeauxu bio poslušan antisemitskim zakonima vlade u Vichyu. To znači da im se trebao suprotstaviti, da su se svi dužnosnici Vichya njima trebali suprotstaviti.

Dakle, kada je zakon nepravedan, treba mu se suprotstaviti.

Gandhi je stoga u Indiji organizirao masovne kampanje civilnog neposluha. Akcija, koja se računa kao odlučujuća, je u povijesti zabilježena kao "Marš soli". Molio je Indijke i Indijce da se suprotstave tom zakonu koji im je propisivao soliti svoja jela i tako plaćati porez indijskom caru, tj. engleskom kralju. Vidio je u ovom podmuklom zakonu simbol svih nepravednosti kolonijalnog sustava. Zatim je organizirao pacifistički otpor u cijeloj Indiji moleći sve Indijce da prekrše zakon. Na početku su namjesnik kralja, kao i Gandhijevi sljedbenici, rekli ako se Gandhiju sviđa kuhati u loncu morsku vodu, to neće puno oslabiti Britansko Carstvo niti pomoći Indiji da postigne neovisnost. Ali s vremenom je Gandhi sve više i više postajao neokrunjeni kralj Indije. Gandhija su strpali u zatvor i zajedno s njime sve koji su ilegalno posjedovali ili prodavali sol. A budući da su svi zatvori bili popunjeni, moralo se razmišljati o tome kako ih ponovno isprazniti. Namjesnik kralja je odlučio Gandhija osloboditi i popustio je u pregovorima s njim. I kada zamislimo taj trenutak, kada je Gandhi pobunjenik, licem u lice i ravnopravno razgovarao s predstavnicima vlasti, možemo biti sigurni da je već tada neovisnost Indije bila upisana u povijest, iako se tek trebala ostvariti za nekoliko godina.

U političkom se sukobu treba razvijati strategija, kako bi se pregovorima postiglo jednostavno rješenje. Htio bih pokazati kako nenasilju pripada, iz nutrine političkog društva, sudjelovanje u stvaranju demokracije. Upravo suprotno od onoga što je Max Weber rekao, nasilje nije nužni dio političke akcije. Političku akciju karakterizira njen cilj, a to je oslobođenje društva od utjecaja i prevlasti nasilja. Zbog toga je važno posezati za sredstvima koja se slažu s tim ciljem, a to znači nenasilnim sredstvima. Politički angažman se sastoji od zajedničkog istupanja, zajedničkog djelovanja. Stvaramo političko mjesto kada odlučujemo zajedno govoriti, djelovati, zajedno uspostavljati iste društvene i političke institucije, koje nam daju isti ustav i jednake zakone. Suprotno od mišljenja koje tvrdi da je nasilje u politici nezaobilazno, rekao bih da nasilje predstavlja promašaj politike. Postoji prirodna povezanost između politike i nenasilja.

No, znamo da ne može postojati kolektivan život bez sukoba. Zbog toga središnje pitanje glasi: kako rješavati sukobe bez upotrebe nasilja? Građanima se htjelo zabraniti nasilje, tako da su vlasti preuzele monopol nad legitimnim nasiljem. U tom koraku se krije određena vrsta logike, ali je to još uvijek logika nasilja. Bilo bi vrijeme da izvučemo pouku iz povijesti i uvidimo da države ojačane monopolom nasilja koji im prepuštaju građani, na kraju ne koriste nasilje kako bi zaštitile građane, već kako bi sebe zaštitile od građana. Nerijetko se dešava da su u našim neoliberalnim demokracijama policijska i vojna tijela sebi prisvojila pravo posezanja za nasiljem, koje nije nužno potrebno samo kako bi zadržala neku vrstu reda. Oni time ne osiguravaju slobodu građana, već je suprotno tome uskraćuju. 

Još jednom, ne negiramo sukobe i prepoznajemo nužnost društvenih institucija, policije i suda za nastojanje da se riješe sukobi. Pokušavamo metodama nenasilnoga rješenja sukoba dati mjesto u institucijama. Nećemo reći da je nemoguće dokle god to nismo pokušali. Jedna od metoda koja se često koristi je medijacija. Kada dvije strane stoje u sukobu, intervencija treće strane može pomoći završetku sukoba i pronalasku osnove za sporazum. U medijaciji se radi o tome da se prvo dva protivnika razdvoje kako bi se prestali tući, a zatim ih se ponovno spoji kako bi mogli međusobno komunicirati. Radi se o stvaranju međuprostora koji postaje prostorom u kojem svaka od strana u sukobu nauči kako riječima opisati svoju percepciju sukoba. I upravo tako strane u sukobu zajedno nalaze kompromisno rješenje.

Neću tvrditi da je sve lako i da je moguće sve sukobe riješiti nenasiljem kao čarobnim štapićem. Sasvim suprotno, priznajem da se nenasilje teško može ostvariti. U sljedećem se slažemo: kada je nenasilje moguće, onda mu dajemo prednost. A kada mu dajemo prednost, tada je na nama je da ga omogućimo. I to bez gubljenja vremena. Jer ako danas ne ulažemo sve napore da nenasilje učinimo mogućim, ako to odlažemo za sutra, prekosutra, za mjesec dana, za godinu dana, dvadeset godina, ili tri stoljeća, nastavit ćemo govoriti kako je ono nemoguće i da je nasilje nužno.

Moramo dakle jednakom mudrošću ulagati u kulturu nenasilja, kako smo do jučer u kulturu nasilja. Taj napor treba uložiti u svim društvenim područjima. Naravno da nenasilje predstavlja i određenu militantnost. No, bila bi velika šteta prepustiti je "militantnima". Nenasilje stoji svim građanima na raspolaganju. Treba se dakle obraćati vlasti, institucijama. Nenasilje može razvijati svoj potencijal samo ukoliko javne institucije same investiraju u isprobavanje njegovih mogućnosti. 

Ne postoje gotovi odgovori, ne postoje recepti. Ali sam uvjeren, ako možemo zamisliti mogućnosti nenasilja, možemo ih i živjeti. Kada nam nenasilje ne daje od prve pravi odgovor, ipak je u najmanju ruku njegova golema zasluga da nam na prvu postavlja prava pitanja. I kako je Rilke rekao: „Time što zajedno dolazimo do pravih pitanja, na kraju zajedno nalazimo odgovore na njih.“

Najbolju definiciju nenasilja našao sam u 90 svezaka sveukupnih Gandhijevih djela, premda moram priznati da ih nisam još sve pročitao, a vjerojatno ću u nekom drugom životu pronaći još bolju definiciju. Ova pak glasi: „Najsavršeniji oblik nenasilja jest potpuna odsutnost neprijateljstva prema svemu što živi. U svom aktivnom obliku nenasilje se izražava dobrohotnošću prema svemu što živi.“ Vrijedno je pozornosti da je Gandhi prvo naveo jedno negativno značenje nenasilja: odsutnost neprijateljstva. To daje pretpostaviti da je naš prvi refleks, naša prva reakcija prema drugome prožeta neprijateljstvom. Također je bitno naglasiti da Gandhi nije pričao samo o odsutnosti neprijateljstva prema svim ljudskim bićima, već i prema svim živim bićima, što znači i prema životinjama. Nemam vremena predstaviti filozofsku refleksiju o povezanosti ljudi sa životinjama, ali vjerujem da se radi o vrlo bitnom pitanju koje naše industrijsko društvo još nije stiglo riješiti. Vjerujem da oni to pitanje nisu još niti postavili. Ipak, čovjek sigurno nije osuđen biti najstrašniji grabežljivac na Zemlji. Bez obzira na sentimentalnosti, važno je naglasiti poštovanje prema životinjama kao nešto što naša ljudskost zahtijeva. Svjestan sam toga da ova tvrdnja implicira pravu kulturalnu revoluciju. Neke životinje možda nisu bića koja misle, ali su zasigurno bića koja trpe. Gandhi je rekao da je poštovanje prema kravi simbol poštovanja prema svim nijemim bićima. Budimo dakle dovoljno inteligentni da manifestaciju poštovanja prema kravama koju susrećemo kod Indijaca ne ironiziramo na glup način.

Upravo je Gandhi poklonio riječ nenasilje Zapadu time što je u engleski prenio sanskrtski naziv ahimsa, koji nalazimo u hinduističkim, janaističkim i budističkim spisima. Ta je riječ sastavljena od negativnog prefiksa a i imenice himsa koja znači: želja da se drugome našteti, da se drugome nanosi nasilje. Ahimsa predstavlja dakle priznanje, suzdržavanje, savladavanje i preoblikovanje traženja za nenasiljem, koje je u čovjeku i koje ga vodi da nekog drugog čovjeka isključi, odbije ili želi ubiti.

 

Izvor:

Tekstovi sa skupa PACIFIZAM DANAS: Nenasilje s obzirom na krize i ratove

15.-17.10.2004. Magdeburg

Dokumentaciju skupa sastavit će Međunarodni savez pomirenja (Versoehnungsbund Deutschland) i može se naručiti uz određenu naknadu

Za potrebe RANDa izabrala Ana Raffai
S njemačkog preveli: Gustav i Judit Raffai, lektura Estera Sečen

 

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us