Indijski filozof J. Krishnamurti jednom je rekao da je opažanje bez (pr)ocjenjivanja najviši oblik ljudske inteligencije. Kada sam prvi puta pročitao ovu tvrdnju, kroz glavu mi je, prije nego što sam shvatio da sam upravo donio (pr)ocjenu, proletjela misao: „Kakva glupost!“ Većini nas je teško opažati ljude i njihova ponašanja bez (pr)osude, kritike i drugih oblika analize.

Postao sam svjestan ove poteškoće dok sam radio s uposlenicima i ravnateljem osnovne škole koji su se često žalili na poteškoće u komunikaciji. Područni upravitelj me je zamolio da im pomognem riješiti sukob. Prvo sam trebao razgovarati s uposlenicima i nakon toga s uposlenicima i ravnateljem zajedno.

Otvorio sam sastanak postavljajući pitanje uposlenicima: „Što ravnatelj čini a da je u suprotnosti s vašim potrebama?“ „Pravi je davež“ došao je brz odgovor. Moje pitanje je tražilo opažanje, a dobio sam izraz „davež“ koji, premda mi je dao infomraciju o tome kako ovaj učitelj procjenjuje ravnatelja, nije mi opisao što je ravnatelj govorio ili činio, a što je dovelo do učiteljeva tumačenja da je ravnatelj „davež“.

Kada sam ukazao na to, drugi nastavnik je ponudio sljedeće: „Znam što je mislio: ravnatelj previše priča!“ Umjesto jasnog opažanja ravnateljevog ponašanja, i ovo je bila procjena – o tome koliko ravnatelj priča. Treći je učitelj izjavio: „On misli da je jedini koji ima nešto vrijedno za reći.“ Objasnio sam da izvoditi zaključak o tome što druga osoba misli nije isto što i opažanje njegovog ponašanja. Konačno, četvrti se učitelj usudio: „Cijelo vrijeme želi biti u centru pozornosti“. Nakon što sam primijetio da je i to bila pretpostavka – o tome što druga osoba želi – dvoje učitelja je uglas progovorilo: „Pa, jako je teško odgovoriti na Vaše pitanje!“

Nastavili smo raditi tako što smo napravili listu specifičnih ponašanja ravnatelja koja su im smetala pazeći pri tome da na listu ne uđu (pr)ocjene. Na primjer, raznatelj je za vrijeme sastanaka Nastavnog vijeća pričao o svom djetinjstvu i raznim iskustvima, što je ponekad rezultiralo dvadesetminutnim produljenjem sastanka. Kada sam ih pitao jesu li ikad ravnatelju iskazali svoje nezadovoljstvo, odgovorili su da su pokušali, ali samo putem (pr)ocjenjivačkih primjedbi. Nikada se nisu pozvali na specifično ponašanje – kao što je njegovo pričanje priča – i složili su se da će to učiniti na našem zajedničkom sastanku.

Gotovo čim je zajednički sastanak počeo, shvatio sam što mi je osoblje govorilo. Bez obzira na temu razgovora, ravnatelj bi upao s „Ovo me podsjeća na vrijeme kada sam...“ i nastavio pričom iz djetinjstva ili rata. Čekao sam da učitelji iskažu svoju nelagodu vezanu za ravnateljevo ponašanje. Međutim, umjesto Nenasilne komunikacije, primijenili su neverbalno osuđivanje. Neki su okretali očima; drugi su naočigled zijevali; jedan je zurio u svoj ručni sat.

Izdržao sam ovaj bolni scenarij dok končano nisam upitao: „Zar nitko neće ništa reći?“ Nastupila je neugodna tišina. Učitelj koji je prvi progovorio na prethodnom sastanku, skupio je hrabrost, pogledao direktno u ravnatelja i rekao: „Ed, daviš nas pričom!“

Kao što ova priča ilustrira, nije se uvijek lako osloboditi starih navika i ovladati sposobnošću razdvajanja opažanja od (pr)ocjene. Na kraju, učitelji su uspjeli pojasniti ravnatelju specifična ponašanja koja su ih brinula. Ravnatelj ih je ozbiljno saslušao i onda nasrnuo: „Zašto mi nitko nije ranije rekao?“ Priznao je da je bio svjestan svoje navike priča i nastavio pričom o toj navici! Prekinuo sam ga, primjetivši (dobronamjerno) da opet radi istu stvar. Završili smo sastanak iznalazeći načine na koje osoblje može na ljubazan način ravnatelju dati do znanja kada njegove priče nisu dobrodošle. 

Razlikovanje opažanja od (pr)ocjenjivanja:

Napomena: Riječi: uvijek, nikada, ikada, kada god itd. Izražavaju opažanja kada se koriste na sljedeće načine:

• Kada god sam vidjela Jacka kako razgovara telefonom, pirčao je barem 30 minuta.

• Ne mogu se sjetiti da si mi ikad pisala.

Kada se takve riječi koriste kao uveličavanja, opažanja i (pr)ocjene su pomiješani:

• Uvijek si zauzet.

• Nikad je nema kada ju trebam.

Kada se koriste kao uveličavanja, češće izazivaju obrambenu reakciju nego suosjećanje.

Riječi kao što su često i rijetko također mogu pridonositi brkanju opažanja i (pr)ocjene.

Sažetak

Prva komponenta NK je odvajanje opažanja od (pr)ocjene. Kada pomiješamo opažanje s (pr)ocjenom, drugi su skloni čuti kritiku i opirati se onome što govorimo. NK je procesni jezik koji obeshrabruje upotrebu statičnih poopćavanja. Umjesto toga, opažanja trebaju biti specifična u odnosu na vrijeme i kontekst kao u primjeru: „Hank Smith nije postigao zgoditak u zadnjih 20 utakmica“, umjesto: „Hank Smith je loš nogometaš.“

Iz Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija – Jezik života, str. 43.-46.