Početkom dvadesetih godina pojavljuje se u Francuskoj riječ “ne-nasilje” - izvedena od engleskog izraza non-violence - povodom reportaža koje se počinju izdavati o akcijama vođenim u Indiji pod Gandhijem (1869-1948). Ne začuđuje stoga što ime velikog indijskog vođe je prvo što svatko spontano veže uz taj pojam. Budući da je nastanak riječi vezan uz njegovo djelovanje, čini se prikladnim, ako tražimo definiciju, najprije ispitati što ona znači za čovjeka koji je ostao njen otac i glavni lik .

I. - Dvostruki pojam 

Brzo se vidi da francusko/engleska riječ nenasilje ne prevodi samo jednu nego dvije riječi gandijevskog vokabulara: ahimsa i satyagraha. Dvostrukost zbog koje dolazi do dosta nesporazuma: kada se koristi francuska riječ “ne-nasilje”, bez drugih potankosti, ne zna se da li smo u sferi uvjerenja i doktrina - kojima su u temelju (zbog religijskog vjerovanja ili političke etike) odbijanje nasilja - ili u sferi načina djelovanja.

Ahimsa

Riječ ahimsa pripada prvoj sferi, Gandhi ju je prihvatio iz svoje vjerske tradicije. Sastavljena od privativnog prefiksa a i izvedenice iz korijena han(naškoditi, učiniti nešto zlo), ona znači otprilike “ne-škodljivost”.

U sanskritu, složenice s privativnim a ne označavaju toliko odsutnost zanijekanog pojma koliko pozitivnu vrijednost koja joj je suprotna (tako abhaya , doslovno “ne-strah” znači hrabrost). Stoga valja čuti u ahimsa vise no puku odsutnost svakog nasilja: već i aktivno htijenje da se ne naudi, pozitivan poriv koji navodi na poštivanje života. Gandijevska tradicija će vidjeti u ahimsi vise no zabranu svekolikog korištenja nasilja: već i nutarnju snagu koja tjera na borbu protiv svih manifestacija nasilja, ne samo onih koje se tiču tijela i oružja.

Satyagraha.

No kojim konkretnim sredstvima se može voditi ta bitka a da se ostane vjeran načelu ahimsa ? Pitanje očituje nemogućnost da se definira ne-nasilje samo time što se odbija nasilje. Kako bismo podvukli posebnost tog pojma - odbijanje nasilja kao stav nad kojim nemaju monopol samo struje zvane “nenasilnima” - treba uciniti korak dalje, zahvaljujuci pojmu satyagraha .

Zaista, Gandhi nije obilježio povijest XX stoljeća po tome što je propovijedao doktrinu koja osuđuje nasilje, niti po tome što je prokazivao lažljivost onih koji su odbijali nasilje, a da se nisu angažirali u borbi protiv različitih formi nasilja. Već time što je izradio metodu specificnog djelovanja potrebnu da se vodi takva bitka, kojom se može boriti protiv nasilja a bez nasilja. Poštivan i voljen kao “mahatma”( “ velika duša”)izbjegao je dvoznačnu ulogu mudraca koje, osuđujući svijet zbog njegova nasilja ne zanima politika; on traži upravo sredstva koja omogućuju djelovati u nasilnom svijetu a da se ne izda princip ahimsa. Taj oblik djelovanja, koji je razvio i usavršavao u dugoj borbi za nezavisnost Indije (1917-1947.) prvi put mu je sinuo u Južnoj Africi.

Riječ satyagraha se zaista rodila u Johannesburgu, za vrijeme borbe koju je vodila

indijska zajednica 1906-1907. protiv “azijatskog zakona” koji uvodi diskriminaciju prema Indijcima. Zbog vjernosti ahimsi- a i zbog političkog realizma - Gandhi uvjerava indijske vođe da sebi zabrane bilo kakvo nasilje u svom otporu i da svi kolektivno iskažu neposlušnost tom zakonu. Da bi imenovao taj način djelovanja on govori najprije o “pasivnom otporu”. 

Izraz je u ono doba označavao taktiku koju su koristili razni društveni pokreti, poimence tako engleske sufražetkinje (ženski pokret za ravnopravnost žena i muškaraca kod glasanja, o.pr.) s kojima je Gandhi izgleda bio u kontaktu za vrijeme boravka u Engleskoj. Premda je neprikladan da označi nenasilno djelovanje u svoj cjelini ( koje naprotiv traži vrlo aktivan stav) pojam je do danas često korišten. Tako francuski tisak govori o “pasivnom otporu” u vezi otpora Albanaca na Kosovu, čiji vodja, Ibrahim Rugova, se opisuje katkada kao “albanski Gandhi”.

Korištenje tog izraza objašnjava se, u nekim slučajevima, slobodnom voljom da se izbjegne pridjev “nenasilan”; on očituje preraširenu predrasudu prema kojoj su akteri/učesnici borbe utoliko više “aktivni” koliko više pribjegavaju nasilnim sredstvima: izbor nenasilnih sredstava značio bi tako “pasivnost”.

Ima slučajeva u kojima se korištenje “pasivnog otpora”strogo gledano može opravdati, npr. kada se opisuje poseban oblik nenasilne akcije koji koristi “snagu inercije”: kada se demonstranti suprotstavljaju uhićenju samo koristeći inerciju svojih tijela, puste se da ih nose i vuku, opustivši sve mišiće, tada se može reći da oni vrše pasivan otpor ; kada se nenasilni prosvjednici u “sit-in” na taj način odupiru onima koji ih žele pomaknuti, njihov “pasivni otpor”,ako su brojni, može obeshrabriti represiju; jednako, kada izvršitelji odbiju izvršiti zadani im nalog, mogu im smetati bez otvorenog neposluha samim time što izostaje svaka revnost što je takodjer oblik pasivnog otpora. Poznat je, s početka Francuske revolucije slučaj pasivnog otpora koji je Mirabeaua naveo da izgovori slavnu formulu: “Ovdje smo po volji naroda i odavde ćemo izaći samo po sili bajoneta!”

Gandhi će nastaviti koristiti taj izraz, osobito, kako objašnjava, da ga razumiju engelski čitatelji. No primjećuje brzo da on ne odgovara njegovom dubljem nadahnuću jer pridružuje njegov pokret pokretu grupa koje se ne sustežu da u datoj prilici bacaju kamenje na policijske snage: " Pasivni otpor", piše Gandhi kasnije, zamišljen je i smatran kao oružje slabih...Premda izbjegava nasilje, ne isključuje ga ako netko iz pasivnog otpora smatra da odredjena prilika iziskuje nasilje.” Stoga predlaže čitateljima Indian Opinion natječaj radi traženja bolje riječi. Među primljenim prijedlozima riječ sadagraha (snaga ispravnog vođenja/vladanja) je najprije izdvojena, riječ koju će Gandhi ispraviti u satyagraha. Složenica od satya(istina) i agraha (spopadnut, obuhvaćen) koju se obično prevodi kao “snaga/sila istine” je riječ koju će koristiti Gandhi i njegovi učenici , komentatori njegovog djelovanja kada opisuju/govore o načinu djelovanja; osobe angažirane u njegovim nenasilnim kampanjama zvat će se satyagrahi.

Značilo bi izdati Gandhievu misao kada bismo satyagrahu sveli na tehnike djelovanja koje mogu koristiti oni koji ne pristaju uz načelo ahimse (ili uz neko ekvivalentno načelo u drugim kulturama i religijama).

On je čak iskovao posebnu riječ duragraha koja znači oblik akcije koji samo izgleda nenasilan ali se ne temelji na dubljem pristajanju uz načelo ahimsa.

Ovaj tekst ipak ne namjerava ovdje predstaviti potpuno gandijevsku viziju nenasilja, samo želi istaći dvostruko značenje našeg vlastitog pojma “nenasilje”: odbijanje nasilja s jedne strane i metode djelovanja bez nasilja s druge.

Teoretičari nenasilja su toliko puta trebali naglašavati neophodnost vezanja ta dva značenja upravo zato što ta veza ne postoji sama po sebi: jedno drugo ne podrazumijeva nužno. Mnogo doktrina (religijska vjerovanja, političke mudrosti itd.)su izradile više manje radikalne kritike nasilja, a da nisu ništa rekle o načinu neizbježne borbe u društvenom i političkom životu ,t.j.kako povezati takvu kritiku s djelovanjem u praksi. I obrnuto, vidjet ćemo kasnije da dobar broj sudionika angažiranih u akcijama, koje objektivno možemo opisati kao “nenasilnima”, izabiru taj način iz čistog pragmatizma.

II. - Definirati nasilje

....Da li pojam “ljudskog dostojanstva” može označiti ono što trpi zbog nasilja, povrh povrede fizičkog integriteta? U našoj kulturi, da , bez sumnje. No taj pojam, nespretan za definiranje, je predmet tumačenja koja se razlikuju od jedne kulture do druge. Zbog toga je korisno pribjeći tematici ljudskih prava. Ona znače, osim prava na život i fizički integritet, sva prava čije je poštivanje danas međunarodno priznato kao nužno za "dostojanstveni" ljudski život.

Stoga možemo zaključiti da riječ “nasilje” označava ovdje sve ono što vrijeđa temeljna prava osoba. U svakom slučaju ovo široko značenje prevladava u literaturi koja tematizira nenasilje.

Važna razlikovanja

U službi takve definicije, vidljivo je koliko je važno izbjeći dosta često brkanje značenja pojma snaga/sila i nasilje s jedne strane i agresivnosti i nasilja s druge.

Snaga/sila i nasilje

Nasilje je samo jedan od oblika snage. Kada je netko “prisiljen”činiti što ne želi, to se ne dešava uvijek nasilnim činom: ako korištena sredstva ne napadaju niti njen fizički integritet niti njeno dostojanstvo oni spadaju u kategoriju “nenasilnih” sredstava. Takva je sila kojom se djeluje na odgovornu političku osobu u kampanji građanske neposlušnosti ili na vlasnika poduzeća u štrajku ili bojkotu. Zasigurno, nije uvijek lako u praksi razlučiti da li je određeno sredstvo sile “nasilno” ili ne. No siva zona ne znači da između nasilnih i nenasilnih sredstava postoji samo razlika u stupnju: ipak se radi o razlici u naravi. Kao što je primijetio Jean Marie Müller, “ postoji bitna razlika između akcije bojkota protiv neke trgovine i akcije pljačkanja iste trgovine.”Činjenica da su u zadnjem slučaju ugroženi ljudski životi dok u prvom nisu, nema samo očit utjecaj na eticko prosudjivanje: ona radikalno mijenja samu dinamiku sukoba.

Dva su objašnjenja zašto ta razlika, premda bitna, nije uvijek primjećena.

Prvo se odnosi na naviku da se u uobičajenom govoru koristi riječ “nasilje” kao intenziv/pojačanica riječi “sila”: reći ćemo o oluji ili o osjećaju da su “nasilni”jer želimo reći da su “vrlo snažni”.

Drugo se odnosi na na žalost prisutno preklapanje između reda opisivanja i reda prosuđivanja/vrednovanja. Izuzmemo li neke ekstremističke ideologije, koje cijene nasilje kao takvo, riječ “nasilje” ima ipak negativan prizvuk/konotaciju: ona ne služi samo za opis čina nego ih i žigoše. Otuda težnja da se riječ “sila/snaga”koristi kada se želi označiti svaki oblik nasilja koji smatramo legitimnim/opravdanim. Poimenice to je slučaj s pravnim tekstovima koji govore o “korištenju sile” kada se radi o nasilnim činima u uvjetima koje predviđa zakon i od osoblja koji su za to primili nalog: vojska, policija kao “snage reda” itd. Jasnoće radi nastojimo poštivati neovisnost ta dva reda: riječ “nasilje” bi se trebala koristiti - ako se radi o činima koji napadaju život ili prava čovjeka - i kada su u pitanju čini koje smatramo moralno i/ili zakonski opravdanima, npr. kada opisujemo hapšenje ubojice, naoružani otpor naroda protiv okupacije, intervenciju radi zaustavljanja masakra, itd. 

Agresivnost i nasilje

Primjećujemo čestu zbrku između pojma agresivnost, koji spada u red psihologije i pojma nasilje koji bi trebao označavati samo jedan oblik kako se izražava agresija u određenim uvjetima. Stoga nije proturječno podržavati da nenasilna borba treba određenu dozu agresivnosti, a nikako da je potisne. Za Emmanuel Mounier “Tko je sposoban za nasilje i povrh toga je snažan upravljati svojim nasiljem, sposoban je za nenasilje”. Katkada se predlaže ime “borbenost” za kontroliranu agresivnost koja se kanalizira u nenasilnoj akciji.

Direktno nasilje i strukturalno nasilje

Još jedno razlikovanje doprinosi jasnoći, ono ističe da riječ nasilje nema isto značenje u izrazima “djelovati bez nasilja” i “ pobijediti/ savladati nasilje”. U prvom slučaju ona označava čine (agresije, ubojstva, uzimanja za taoce, terorizam, ratove, kampanje klevetanja, itd.); u drugom ona navodi više na stanja koja oni, koji ih trpe prepoznaju kao dugoročan napad na njihova temeljna prava.

Direktno nasilje

Kada se riječ nasilje koristi bez drugih potankosti, ima općenito prvo značenje: radi se o nasilju koje možemo zvati “direktnim”, to su čini čije posljedice su vidljivi, a počinitelji se mogu identificirati; pojedini čini ili u nizu prigodom velikih izlijeva nasilja kao što su pobune, ratovi, masovne represije itd.

U direktnom nasilju opet se mogu razlikovati dvije velike kategorije:

* katkada se radi o slobodno izabranim činima koje počinitelji vide kao sredstva do svog cilja: grupa odluči pripremiti atentat, vlada započeti rat, itd. Može se stoga govoriti o “nasilju-sredstvu”

* katkada se radi o činima bez svrhe koji nadođu više kao nekontrolirane eksplozije, katkada kao način izražaja dublje nelagode koja proizlazi iz nesklada društva; stoga možemo govoriti o “nasilju-simptomu”

Ovo razlikovanje je važno kako bismo odredili vlastiti ulog nenasilne akcije, različit je u jednom i u drugom slučaju. Dešava se da se može kanalizirati nasilje-simptom , znači preusmjeriti ga prema nenasilnim oblicima borbenosti, kao što se trude npr. različita udruženja mladih u predgrađima; istina, to traži djelovanje na duge staze s ciljem da se uklone uzroci (društveni, ekonomski, politički itd.) I eventualno da se ublaže posljedice

( zaštita žrtava). Prema nasilju-sredstvu očituje se ponajprije posebnost nenasilnog pristupa: opskrbiti drugačijim sredstvima djelovanja one koji vjeruju da je nasilje jedino sredstvo kojim mogu doseći ciljeve koje smatraju opravdanima. U ovom smislu se kaže da nenasilje nuđa “alternativu nasilju” (u anglo-američkom značenju termina). Ovdje smo u redu razmišljanja o sredstvima.

Strukturalno nasilje

Sa strukturalnim nasiljem otvaramo druga pitanja, razmišljanje o ciljevima nenasilne akcije.

Iskustvo uči da mnogo ljudi vidi kako su ugroženi njihovi životi a njihova prava izrugana a da se zaista ne može načiniti neposredna uzročna veza između onih koji trpe nasilje i nekog nasilnog čina. Oni nisu žrtve nasilnih čina nego stanja čije konkretne posljedice po njihov život ili njihova prava su ipak istog reda: uskraćena im je sloboda u političkom totalitarnom sistemu, žive u bijedi zbog ekonomskog stanja zbog čega trpi njihovo zdravlje i nada u život gasne, povrijeđeno je njihovo dostojanstvo zbog rasnih, religijskih ili seksualnih diskriminacija, itd.

60tih i 70 tih godina skandinavska škola Peace Research potaknuta osobito norveškim istraživačem John Galtungom skovala je izraz “strukturalno nasilje” kako bi se uzela u obzir činjenica da ekonomske, društvene ili političke strukture mogu imati razornije posljedice od bombi i pušaka. Neki su sumnjičili pronositelje tog pojma da žele proturiti ideologije koje propovijedaju revolucionarno nasilje pod krinkom znanstvenog elaborata: ako pripisujemo ekonomskim i političkim “strukturama”odgovornost za milijune žrtava nerazvijenosti ili diktatura, znači da opravdavamo kao “manje zlo” buntovnička nasilja koja teže rušenju tih struktura, budući da se žrtve tog nasilja broje “samo” u tisućama ili stotinama tisuća. Za Johna Galtung ovdje se radi o procesu intencije.

No da li je riječ “nasilje” prikladna kada govorimo o stanjima? Pitanje ostaje sporno. Etički pristup, ukoliko privilegira stanovište žrtava, odgovara potvrdno: za onoga koji umire malo znači da li je žrtva namjerno bačene bombe ili gladi koju nitko nije programirao. No znanstvena strogost, koja ne dopušta korištenje istog pojma da bi se označile previše različite pojave po njihovoj prirodi i njihovim uzrocima sklonija je niječnom odgovoru. U temelju, ključno je pitanje da li je destruktivna namjera bitna u definiciji nasilja ili se može definirati nasilje polazeći samo od utvrđenih posljedica po žrtve, bile one željene ili ne.

Ne želeći se opredijeliti u ovoj raspravi, ustanovljujemo da pokreti i mislioci nenasilja uvijek uključuju strukturalnu dimenziju nasilja kada određuju ciljeve svojih akcija: “Pobijediti nasilje” za njih nije samo pobijediti direktno nasilje i njegova sredstva (ratove, oružje, itd.) već također pobijediti političke tiranije, ekonomske nepravde, diskriminacije i isključivanja, ukratko sve što će čuti kao napad na prava čovjeka.

III . - Definirati nenasilje

Opskrbljeni definicijom nasilja, može napredovati istraživanje definicije nenasilja. No da li treba prihvatiti dvojnost “odbijanje nasilja/ način djelovanja bez nasilja” ili tražiti jedinstvenu formulaciju?

1. Dvostruke definicije

Prva opcija usporedno stavlja dvije definicije koje možemo ovako formulirati:

1/ doktrina koja zastupa odsutnost svakog nasilja u bilo kojem području;

2/ zbir sredstava kojima, u situacijama konflikta jedan ili više činitelja djeluje snagom uvjeravanja ili pritiska a ne napada život niti dostojanstvo osoba.

Novija izdanja Larousseovog rječnika prihvaća rješenje usporednog stavljanja navodeći uz riječ “nenasilje”: 1.Načelo ponašanja na temelju kojeg se odriče od nasilja kao sredstva političkog djelovanja.

2. Odsutnost svakog nasilja,ma o kojem god području se radilo. Ove formulacije ipak su manjkavi: ako definicija 1 , spominjući “načelo ponašanja” predstavlja pol ahimsa, druga ne podsjeća na pol satyagraha; ovako prevedena dvostrukost nije ona što nam se čini bitna, nego se čini razlika između odbijanja nasilja iz principa i odbijanja koje de facto utvrđujemo. Osim toga, odnos prema politici je , što iznenađuje, smješten u definiciju 1, premda je pristajanje na nenasilje kao “princip ponašanja” općenito vezano uz vrlo daleku viziju života /egzistencije nenasilja - mnogo dalju od političkog prostora ; i obratno, definicija 2, usredotočena samo na de facto izostajanje nasilja protivna je uobičajenom iskustvu koje pokazuje da osobe, koje izbjegavaju nasilje a da ne poznaju načelo ponašanja

rijetko su sklone uopćiti svoje izbjegavanje “ za bilo koje područje života”: odbijajući nasilje, npr. na području međuosobnih sukoba, one mogu smatrati rat opravdanim u odnosima među narodima.

2. Nenasilje definirano kao način djelovanja

Ako više volimo jedinstvenu definiciju, treba je usredotočiti na pol koji se čini, ako ne najvažnijim, a ono bar najspecifičnijim, pol načina djelovanja. Zaista, i kada utemeljujemo nenasilje na općem principu, može se prihvatiti da se riječ koristi za imenovanje posebnog načina djelovanja, pa i kada se provodi iz čistog pragmatizma, dok obrnuto nije moguće: nećemo zvati “nenasiljem” doktrinu odbijanja nasilja koja ništa ne govori o konkretnim načinima djelovanja bez nasilja. U tim slučajevima radije ćemo govoriti o ne-otporu, ili o pacifizmu ( o toj riječi vidi kraj ovog poglavlja).

Usredotočiti definiciju na način djelovanja znači prići definiranju “nenasilnog djelovanja”, a ne više “nenasilja” kao što su to učinila stara izdanja Laroussea: “Oblik političke borbe za koji je karakteristična odsutnost svakog nasilja”.

Može se također predložiti slijedeća definicija koristeći se gore navedenim razlikama između direktnog nasilja i strukturalnog nasilja: Nenasilno djelovanje temelji se na borbi protiv nasilja pod raznim njegovim oblicima; direktnim i/ili strukturalnim i to sredstvima koja isključuju bilo koji oblik direktnog nasilja.

3. Imenica bogatija od pridjeva

Ove definicije ostaju nezadovoljavajuće jer ne govore o važnom aspektu koji pokriva povijesno riječ nenasilje: nastojanje teoretski misliti povezanost između kritike nasilja i posebne prakse borbe protiv njega. No kako naći definiciju nenasilja koja uključuje taj važan aspekt,i da se može praksa, koja nije ukorjenjena u nekom teoretskom razmišljanju te vrste,označiti kao "nenasilna"?

Rješenje bez sumnje nudi dosta jednostavna gramatička mogućnost: imenica je po prirodi apstraktnija i općenitija nego li njoj odgovarajući pridjev. Imenica “nenasilje”, apstraktan i opći termin, priziva sintetičku definiciju, no nije nužno da sve njene sastavnice budu prisutne svaki put kada se koristi pridjev “nenasilan”. Čini se tako mogućim definirati “nenasilje” pomoću formulacije koja izražava dva pola o kojima raspravlja ovaj tekst (odbacivanje nasilja/ način djelovanja bez nasilja) sasvim prihvaćajući da se može pridjev “nenasilan” odnositi samo na jedan od ta dva pola, već prema pojedinom slučaju.

Naše istraživanje definicije stoga možemo zaključiti slijedećim dvostrukim prijedlogom: možemo sačuvati korištenje imenice nenasilje za doktrine (ili sisteme razmišljanja) koji teže na radikalnoj kritici nasilja utemeljiti želju da se traže i primjenjuju sredstva društvene i političke borbe koja će biti u skladu s tom kritikom; dopustiti za pridjev “nenasilan” šire i profinjenije korištenje: on će označiti sad uvjerenja, sad ponašanja, stavove, metode, taktike ili strategije, čak i kada nema nikakve veze između ta dva registra.

4. Nadići negaciju?

Neki zagovaraju da se pronađu drugi izrazi, primjećujući da riječ koja počinje s “ne” nije prikladna za opisivanje djelovanja koje ne karakterizira samo odsutnost nasilja. Stoji argument, da je pozitivno reći ne nečemu što je negativno. Ovaj argument je formalno točan, ali potcjenjuje učinke konotacije koje nosi slika riječi: one imaju veću težinu kod predstavljanja nego li precizne definicije iz rječnika. Slika riječi “nenasilje” usmjerava duh, unatoč svim naporima da je se napuni pozitivnim sadržajima, prema svojoj sastavnici , onome što odbacuje. Od dvadesetih godina neumorno se ponavlja da se ne radi o pasivnosti, o ne-otporu, itd.

Mogu li nam drugi jezici pomoći da nađemo prikladniju formulaciju? Sigurno se mogu smatrati pozitivnijima izrazi kao Firmezza permanente(-trajna čvrstoća ,Južna Amerika) ili People power(-snaga naroda ,Filipini) no manjak im je nepreciznost jer ostaje u magli ključna točka, kritički odnos prema nasilju. Taj odnos je uspješno izražen u njemačkom: riječ “Gewaltlos” (bez nasilja) uvodi također negativnu sliku kao naše “nenasilje”, ali “Gewaltfrei” (slobodan /slobodna od nasilja) sugerira pozitivnu vrijednost, jer sufiks “frei” evocira ideju oslobađanja; riječ tako sugerira da izbor djelovanja bez nasilja ne ograničava vlastiti izbor nego oslobađa od hendikepa.

IV. - DRUGA SADRŽAJNA RAZJAŠNJENJA

1. Nenasilje i pacifizam

Ova dva pojma, koja se često u uobičajenom shvaćanju vežu, valja razlikovati. Kao prvo zbog područja koja pokrivaju: govori se o pacifizmu nadasve u vezi stavova oko mira i rata između naroda, ulozi vojski i naoružanja itd. Nenasilje osim toga zanimaju i nasilja u društvenim odnosima: isključenje, diskriminacija, rasizam, itd. Tako bismo nazvali “nenasilnom”, a ne “pacifističkom” akciju recimo oca Pierre koji je ostao sjediti na pločniku sve dok vlasti nisu najavili odluku da smjeste deložirane osobe.

Osim toga, čak i na područjima koja su im zajednička (nasilje oružja) nenasilje i pacifizam ne polaze nužno od jednakih stavova. Važnost razlikovanja ovisi mnogo o smislu koji se daje riječi “pacifizam”, jer ih je više.

- Ako se pacifizam definira kao antipod “belicizmu” (potvrđivanje rata, prihvaćanje da se konflikti rješavaju oružjem) nenasilje mu je vrlo blisko. Razlikuje se samo po tome što, povrh moralne osude rata ili vojnih aparata,naglašava potrebu izrade konkretnih prijedloga kako braniti, drugačije nego pomoću oružja, ono što je vrijedno braniti. Istraživanje civilnih strategija obrane i/ili intervencije ne odobrava uvijek pacifistička opcija koja katkada odbacuje samu ideju “obrane”, pa makar i nije vojna.

- S obzirom na pacifizam, definiran kao “ne-otpor” ( koji se katkad karikirano zove “blejeći pacifizam”) razlika je velika budući da je pojam otpora središnji u cijeloj nenasilnoj problematici.

- S obzirom na najradikalnije verzije pacifizma, suprotnosti mogu biti jake. Nenasilna perspektiva ne uključuje ideju kako je vrijednost “mir” toliko iznad svih drugih vrijednosti te se sve može opravdati, znaci i kukavičluk, samo da bi se “mir spasio”. Ovoj varijanti pacifizma, inače znatno u manjini danas, često se pripisuje, ne bez opravdanih povijesnih razloga, pridjev “minhenski”. Ona je tisuću milja od nenasilja jednog Gandhia, koji je osudio sporazum iz Münchena, što se previše zaboravlja, i koji je rekao: “Vidim kako uspješno mogu propovijedati ahimsu onima koji znaju umrijet, a ne uspijevam s onima koji se boje smrti.”

Kako se gasi sjećanje na München, s pojavom društvenih pokreta 80tih godina u cijeloj Evropi, koji su opisani kao “pacifistički”i u kojima su aktivno sudjelovale nenasilne struje, nestali su mnogi pridržaji prema terminu “pacifizam”.Ipak, dio nenasilnih struja u Francuskoj i dalje smatra da je riječ previše vezana, barem u ovoj zemlji za minhensku epizodu te se ne može istoznačno koristiti. To nije slučaj u drugim evropskim zemljama ili u Sjedinjenim državama gdje su pojmovi pacifizam i nenasilje često smatrani istoznačicama.

2. Civilni otpor

Manje uvriježen jer je noviji, pojam “civilnog otpora” širi se u analizama o povijesnim događajima u kojima su primijenjena sredstva nenasilnog djelovanja. Korištenje pojma odgovara najprije potrebi da se izbjegne vokabular nenasilja kada se govori o događajima čiji učesnici o nenasilju nisu ništa znali ili ga nisu prihvaćali, poimenice zbog etičkih konotacija, odnosno borbenosti koju neki zapažaju u riječi nenasilje.

Slijedeća definicija se predlaže:” Spontani proces borbe civilnog društva neoružanim sredstvima bilo putem mobilizacije osnovnih institucija društva, bilo putem mobilizacije stanovništva, ili zahvaljujući djelovanju i jednih i drugih istovremeno.” Izraz stoga ne označava metode borbe nego sociopolitički “proces” kolektivnog otpora tijekom kojeg posezanje - slobodno ili ne, već prema slučaju - za arsenalom nenasilnih sredstava uvodi posebne oblike sukobljavanja, što omogućuje komparativna proučavanja.

Analogije su izgleda snažne što opravdava korištenje istog termina “civilni otpor” kada se opisuju povijesne stvarnosti od otpora Mađara protiv Austrijskog imperija (1859-1867) do otpora Albanaca na Kosovu protiv Srba od početka devedesetih godina, preko odbijanja vlade Weimara da poklekne pred pučem Kappa (1920), svrgavanja diktatora Ubico u Guatemali 1944 ili akcije Majki na trgu Mayo u Buenos Airesu osamdesetih godina. 

Izvor: Christian Mellon et Jacques Semelin, La Non-violence, Presses Universitaires de France, 1994, Chapitre I , 7.-24.P.

Odabrala i prevela: Ana Raffai / www.rand.hr