Pretpostavke za nenasilno djelovanje na osobnom planu

 

1. Naučiti kako se nositi s vlastitim strahovima

Mnoge nenasilne akcije nisu bez rizika: od fizičkog sukobljavanja do opasnosti po život. Tko sudjeluje u akcijama treba biti svjestan tih mogućih opasnosti. Na subjektivnoj, doživljajnoj razini ti rizici su povezani sa strahovima i strepnjama sudionica/ka. Strahovi mogu biti opravdani no isto tako i neprimjereni. Moguće se tako bojati: - da će me drugi izrugati ili diskirminirati

- da neću naći dovoljno argumenata za vlastito stajalište

- da neću biti dorasla/dorastao vlastitim ciljevima

- da ću fizički biti zlostavljan/a

- da ću izgubiti kontrolu nad vlastitim ponašanjem

- da ću se nehtijući naći usred nekog obračuna

- da akcija neće imati uspjeha

- da me neće shvatiti ozbiljno

- da ću morati odgovarati pred zakonom

“Borba bez oružja zahtjeva stoga najprije nadvladavanje vlastitog straha. Kako bismo neprijatelja u odredjenim momentima mogli potući ili ga samo javno izazvati, moramo najprije prevladati vlastiti strah. Radi se pritom o najdubljem strahu, koji čovjek može osjetiti: strahu da će izgubiti svoj život. Ako praznih ruku želimo stati licem u lice s totalitarnim nasiljem, moramo prevladati taj smrtni strah. To je jedan od najvećih zahtjeva koji se može postaviti čovjeku. Istovremeno to je jedan od razloga zašto borba bez oružja nije nadaleko rasprostranjena.”

/Jacques Semelin: Ohne Waffen gegen Hitler. Eine Studie zum zivilen Widerstand in Europa. Frankfurt 1995, str.99./

2. Shvatiti vlastitu odgovornost i iz nje djelovati

Mnogi dijele mišljenje kako je čovjek sam odgovoran za položaj u kojem se našao . Mnogo je rjedje prisutno razmišljanje da čovjek sam može, u granicama svojih mogućnosti, promijeniti to stanje. Osjećati se žrtvom često znači nositi sa sobom image da sam zakazao. Samoinicijativno djelovanje vraća potčinjenima njihovo dostojanstvo i razvija dotad skrivene sposobnosti i neslućene snage.

3. Duhovnost i vjera

Mnoge sudionike/ce akcija pokreće religiozno ili duhovno nadahnuće. Ono za njih nije samo poticaj na djelovanje nego im daje sigurnost i zaštićenost u opasnosti.

“ Čovjek koji se ne podčinjava niti bježi, nego se ispriječi nasilju, mora umjesto oružja raspolagati neuobičajenom moralnom snagom. Religijska vjera ili vjera u moralni ideal su najvažnija sredstva, da se ukroti strah. One sadrže uvjerenje, da su odredjene vrijednosti važnije nego vlastiti “fizički” život - i pouzdanost da je snaga duha snažnija od brutalnog nasilja.”

/Jacques Semelin: Ohne Waffen gegen Hitler. Eine Studie zum zivilen Widerstand in Europa. Frankfurt/M 1995. str. 99./

4. Povjerenje u moć nenasilja

Nenasilje može prakticirati samo onaj koji je razvio odredjeno povjerenje u “moć nenasilja”. Naravno mogu i skeptici sudjelovati u akcijama. No barem jezgro sudionika/ca (a već prema planu akcije možda i svi uključeni) trebali bi posjedovati to povjerenje u nenasilje i prihvatiti načela nenasilnog djelovanja.

“Tko unaprijed svaki put empatički potvrdjuje, da preobražaj našeg uredjenja može uslijediti samo nasilno, možda već tom izjavom sam pridonosi,da se uvećaju izgledi nasilnog pokušaja rješavanja konflikta a time i da se smanjuju izgledi nenasilnih rješenja. I obrnuto tko po savjesti i svom znanju dodje do zaključka, da je nenasilna akcija ozbiljna šansa za ostvarenje ciljeva, pa makar nije uvijek kvantitativno utvrdiva , svojim stavom, obrazlaganjem i objavljivanjem te prognoze već uvećava šanse nenasilja.”

/ Ossip K. Flechtheim: Zur Kritik der Gewalt. U: Gewaltfreie Aktion, Heft, 4, 2. Quartal 1970, str. 13./

 

Učiti kako se ophoditi s nasiljem

Opažanje djelovanja i definicije situacija

Diferencirano opažanje načina djelovanja može pomoći da se neutralni podražaji ne tumače odmah kao agresija ili nasilje. Tako se npr. brzi pokreti agresivne djece i adolescenata često vrednuju kao napad ili im nije omogućeno razlikovati izmedju namjernih šteta i nenamjernih radnji. Upravo u interkulturnoj komunikaciji može doći do mnogih pogrešnih tumačenja i nesporazuma. Stoga je potrebno TRENIRATI diferencirano opažanje.

Uvidjeti vlastiti potencijal agresivnosti

Vlastiti agresivni potencijal ponašanja ne potiskivati, nego ga uvidjeti znači biti sposoban učiti . Nasilje koje sami vršimo često se, osobito kod osoba koje zapravo odbacuju nasilje, opravdava zaštitom slabijih od zlostavljanja i ugrožavanja jačih ili kao nametnutu samoobranu (obrana u nuždi)

Ipak, te oblike nasilja ne treba smatrati i braniti kao neproblematične i normalne, nego ih treba identificirati kao posljedicu vlastite latentne nasilnosti odnosno nenadano otkirvenog osobnog potencijala nasilja. Zadatak bi ovdje trebao biti, naučiti, kako se ophoditi s vlastitim agresivnim impulsima u konfliktnim situacijama kako bismo mogli voljno upravljati vlastitim ponašanjem. To pretpostavlja točno promatranje i poznavanje vlastite osobe.

Napetost izmedju slike o sebi u osobe koja je više manje neagresivna ili barem kontrolira svoju agresivnost i percepcije vlastitog potencijala agresivnosti ne treba samo izdržati. Ona bi trebala biti poticaj za produktivnu obradu (rad na sebi).

Ponuditi mogućnosti primjerenog samopotvrdjivanja

Sposobnost (pre)življavanja pojedinca u društvu ovisi i o tome da li može slijediti i čak izboriti zadovoljenje vlastitih potreba i interesa. Izraziti gradjansku neposlušnost ili stajati uz svoje mišjenje, ne ovisi samo o sposobnosti komuniciranja nego i o sposobnosti prodornosti, odredjenom društvenom porivu, koji se često opisuje kao “konstruktivna agresija”. Mogućnosti primjerenog samopotvrdjivanja učiti i vježbati znači, usvojiti konstruktivne načine prevladavanja sukoba pri čemu se ne vide samo vlastiti interesi nego i interesi drugih.

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us