KAKO TREBA RAZUMIJETI NENASILNU AKCIJU?

 

Theodor Ebert 

1. Definicija  

Nenasilna (direktna) akcija je tradicionalna metoda rješavanja sukoba. Za njom posežu različite strane u sukobu u situacijama, u kojima se čini, da je teško ili čak nevjerojatno na demokratski način uspostaviti konsenzus o pravednosti i promjenama koje su u skladu s pravednosti. Nenasilna akcija ima kao cilj dramatiziranje sukoba tako da se više ne mogu ignorirati ni postojanje sukoba ni neučinkovitost većine primijenjenih metoda za rješavanje sukoba. Cilj nenasilne akcije je stvoriti u diktaturama ili formalnim demokracijama psihičke i socijalne uvjete u kojima se ponovno ili po prvi puta dugotrajno mogu regulirati dogovaranje i demokratsko odlučivanje.

Nenasilne akcije se razlikuju od prisilnih akcija po tome što njihovi protagonisti u svojim dramatičnim mjerama ni fizički ni psihički ne nanose ozlijede svojim političkim protivnicima ili onima koji nisu uključeni u nenasilnu akciju. Ako su za vrijeme akcija oštećenja na imovini neizbježna, onda treba ne samo ograničiti oštećenja materijalnih dobara nego i paziti da sudionici akcije preuzmu odgovornost za svoja djela. Anonimna sabotaža nije oblik nenasilne akcije. Nenasilna akcija ne smije ometati obavljanje službi, koje su važne za spašavanje života, niti spriječiti dijeljenje za život važnih dobara .

Nenasilna akcija se u svojoj biti razlikuje od metoda nasilnog rješavanja sukoba u tome što u tijeku sukoba protagonisti nastoje uvjeriti svoje protivnike u društvenu prihvatljivost, čak u neškodljivost vlastitih predodžbi, ali im jasno daju do znanja da će odstupiti samo zbog uvjerljivih argumenata, a nikako zbog pritiska prisile.

Ovaj stav prema pojedincu, grupi ili državnim organima Gandhi je nazvao "satyagraha" (čvrsto se držati onoga što je osoba spoznala da je istinito). Satyagraha je u engleskom i njemačkom jezičnom području prevedena kao nenasilni otpor (engl. "nonviolent resistance",njem. "gewaltfreier Widerstand").

U njemačkom jezičnom području, u prvoj polovici 20.stoljeća, za engleski pojam 'nonviolent action' (nenasilna akcija) i 'nonviolent resistance' (nenasilan otpor) postojalo je više prijevoda, od kojih se nijedan posebno nije uspio istaknuti. Bilo je govora o prijevodu kao što su 'nonviolentna akcija', 'neozljeđujuća akcija', 'nenasilna akcija (gewaltlose Aktion) i uvijek iznova 'pasivni otpor'. Potonji se - unatoč čestom korištenju termina, posebno za vrijeme "borbe u Ruhru" tj. pasivnog otpora protiv francuskih i belgijskih okupatorskih sila 1922. godine - nije nikako uspio probiti, jer stav onih, koji su pružali opor, očito nije bio pasivan, već aktivan. Zbunjujuće je isto tako bilo da se u Ruhrskoj borbi razlikovalo između pasivnog i aktivnog otpora. Pod potonjim se mislilo na sabotažu i nasilni otpor. U Trećem Reichu je u pravilu bilo još samo govora o "otporu", ali se nije kategorično razlikovalo između nenasilnog i nasilnog otpora. To je bilo i zato što nacionalsocijalistička diktatura u svojim terorističkim progonima svakog otpora nije razlikovala između nasilnog i oružanog otpora. Tek nakon kraja Trećeg Reicha istražuje se posebno značenje nenasilnog otpora protiv nacističke diktature. Pri tome se pokazalo da je nenasilan otpor stavio nacističku vlast pred veće poteškoće u pojedinim situacijama nego li naoružani.

Od 1962. se u tekstovima prigovarača savjesti i protivnika atomskog naoružavanja sve više i više pojavljuje termin 'nenasilna akcija', pri čemu su se dva pridjeva za nenasilno (njem. gewaltlos i gewaltfrei) koristili još neko vrijeme jedan pored drugog. I danas ih se često primjenjuje kao sinonime.

Korištenje novijeg pojma "nenasilno" (gewaltfrei) tj."nenasilje" (Gewaltfreiheit) potakle su tzv. "nenasilne akcijske grupe", koje su od 1962. do 1964. izdavale bilten pod nazivom "dosljedno. novosti akcijskih grupa za nenasilan otpor", jer su tražile prikladan prijevod za Ghandijevu riječ "Satyagraha", a da ne preuzmu njegovo razlikovanje između "nenasilja slabih" i "nenasilja jakih".

Pod terminom "nenasilje slabih" Ghandi je podrazumijevao pragmatičnu i samo taktičnu primjenu nenasilnih metoda bez pouzdanog i dugotrajnog pristajanja uz nenasilje. No pošto se u takvim krugovima često radilo o hrabrim osobama, spremnima da se žrtvuju, njemački akteri su tražili riječ, koja nema obezvređujuću konotaciju za one, koji su nenasilnim metodama pristupili iz čisto pragmatičkih ili prije svega taktičkih razloga. Trebalo je u biheviorističnom smislu objasniti da se koriste nenasilne, a ne nasilne metode. Primjenom emfatičkog pojma NE-nasilne akcije (doslovno gewaltfrei znači slobodan od nasilja), trebalo bi biti ukazano da smo svjesni kontraproduktivnih posljedica nasilnog ponašanja i zato se sasvim svjesno oslobađamo nasilja. Pojam "nenasilno" (gewaltfei) prevladao je i u međuvremenu se općenito koristi zahvaljujući tome što "nenasilno" (gewaltlos, doslovno bez nasilja) u njemačkom jeziku ima konotaciju slabosti i odricanja, dok naprotiv izraz "silom" izražava snažni angažman. Isto vrijedi i u bezazlenim slučajevima kao npr. u crkvenoj pjesmi Paula Gerhardta u kojoj jedan stih glasi: "pšenica klija svom silom". Čak i ustav kaže kako "sva sila ide iz naroda" ne misleći pri tome na nasilne akcije, nego na legitimiranje vlasti temeljem slobodnog odlučivanja suverenog naroda.

Istovremeno s jezičnim uspjehom konceptualizacije termina "nenasilna akcija" i s time povezanim pozitivnim asocijacijama u političkom propagiranju sudjelovanja u akcijama nestajala je razlika između taktične primjene nenasilne akcije (gewaltlose Aktion) i principjelnog pristajanja uz nenasilje(gewaltfreie Aktion). Ipak treba polaziti od pretpostavke da se danas pri korištenju pojma "nenasilna akcija" u najmanju ruku podrazumijeva tendencija prema načelnoj odluci da se trajno odbace nasilna sredstava. 

2. Metode  

Mnogobrojne su metode nenasilne, direktne akcije. Skoro svaki veći, produljeni sukob stvara sebi svojstvene oblike akcije. Nenasilne akcije se mogu dokazati u ranim pisanim dokumentima. U zadnjih sto godina je ipak došlo do eksplozije društvenih otkrića ovog tipa. Poznati primjer je ljudski lanac protivnika atomskog naoružavanja između Ulma i Stuttgarta, koji je kasnije potaknuo prosvjed protiv sovjetske vlasti u Latviji. Društvene promjene uče jedna od druge i dalje razvijaju više ili manje isprobane oblike akcije.

Američki sociolog Gene Sharp je sastavio enciklopedijski katalog, u kojem je definirao 198 metoda i potkrijepio ih povijesnim primjerima. Taj katalog nije nipošto potpun. Postoje nebrojene varijante poznatih osnovnih oblika nenasilne akcije, kao što su npr. prosvjedni marš, štrajk, bojkot, upad u ograđene prostore. 

Zajedničko je svim tim metodama ono što ih razlikuje od manje brojnih vrsta oružane akcije: kod svih nenasilnih akcija se radi o personalnim akcijama, što znači da svaki sudionik istupa u svoje ime kao prepoznatljiva, civilna osoba i kao takav ne slijedi ničije naredbe, nego svoja vlastita uvjerenja. Svaka osoba odlučuje u bilo koje vrijeme samostalno, da li će sudjelovati u akciji takvog ili nekog drugačijeg oblika, ili će se suzdržati. Unatoč želji da grupa bude složna, a disciplina dobrovoljno prihvaćena vrijedi pravilo koje je formulirao Gandhi: Svatko je svoj vlastiti general. Ovo načelo se nalazi u stalnoj napetosti s iskustvom da učinak pojedinih akcija često ovisi o tome da se ujedini veliki broj pojedinaca i slijedi zajedničke, uvježbane obrasce ponašanja.

Prosvjedne demonstracije - u obliku javnih skupova, povorki, bdijenja i simboličnih akcija, koje zorno prikazuju sukob - ili čak štrajkova glađu ili akcija posta s religijskom podlogom žele >> pitanje spora tako dramatizirati da ga se više ne može ignorirati<< (M.L.King). Protestnim akcijama trebale bi biti predstavljene po mogućnosti i alternative kojima se teži.

Demonstracije kao takve ne donose neposredno društvene promjene, ali političkim protivnicima često pokazuju gubitak njihove opće legitimnosti, te ih motiviraju na reakcije koje mogu izaći u susret zahtjevima ili pojačati tlačenje vladajućih.

Nenasilne akcije, koje ne artikuliraju samo protest niti predstavljaju konstruktivne alternative, nego borbeno i direktno interveniraju u postojeće društvene sustave, mogu se (sa sociološkog stanovišta )rangirati s obzirom na pojedinu intervenciju u postojeći društveni sustav. Mjere borbe, koje direktno zahvaćaju društveni sistem, kako bi motivirale protivnika na pregovaranje o strukturnim promjenama, mogu se svesti pod pojam ne suradnje (non cooperation) s vladajućim strukturama.

Ghandi je nakon Prvog svjetskog rata tražio od svojih sugrađana masovni otpor (ne suradnju) prema engleskim kolonijalnim vlastima. Nadao se brzom slomu engleske kolonijalne vladavine. Smatrao je kako treba izbjegavati i britansko obrazovanje, odbiti službe i priznanja kolonijalnih gospodara i bojkotirati engleske tkanine.

Najčešći i najvažniji način ne suradnje je još uvijek štrajk u mnogim inačicama – od bijelog štrajka do općeg štrajka.

Ne suradnja se često kombinira s osnivanjem društveno kritičnih institucija, paralelnih s etabliranim, postojećim ustanovama. Govori se o legalnoj inovaciji uloga, koja može prerasti u građanski neposluh, ako se inovacija uloga zabrani. Čak i u političkim sistemima, koji teže totalitarnoj kontroli nad stanovništvom, postoje gotovo uvijek neke ustanove koje znaju kako izbjeći tu kontrolu i omogućuju neovisno ispoljavanje slobodne volje. U komunističkim državama, ali i u južnoafričkim aparthejd sistemima tu konstruktivnu ulogu preuzimale su crkvene ustanove.

U okviru nenasilnih kampanja uvijek su jako važni mediji koji kritički prenose informacije. Počelo je s letkom  luteranske reformacije, nastavilo se i dalje sve do  zidnih novina, grafitnih poruka i alternativnih novina. Internet otvara nove načine širenja informacija i prevladavanja monopola na tisak  i mjera cenzura. Može se u roku od nekoliko dana sakupiti na internetu stotine tisuća potpisa protiv određene mjere vlade, na primjer smrtne kazne ili ukidanja zabrane lova na kitove. Ovo kratkoročno globalno fokusiranje određenih osoba na određenu temu je važna inovacija novijeg vremena.

Građanski neposluh i građanska uzurpacija se smatraju  najoštrijim mjerama borbe. Gandhi ih je definirao kao >adekvatnu zamjenu za oružani ustanak<. To se odnosi na kršenje nepravednih zakona s ciljem poticanja vlade da ih izmjeni ili ukine. Često prijestup zakona ne čini samo izostanak djelovanja, kao što je prigovor savjesti nasuprot općoj vojnoj obavezi, nego su to  ilegalne intervencije u društvenom sustavu. Primjeri su go-in, sit-in. Masovno sjedenje  na cestama, zauzimanje praznih zgrada/stanova, okupacije industrijskih objekata, zauzimanje i prenamjena složenih društvenih institucija, kao što su sveučilišta, poljoprivredne površine  i postrojenja, vojna vježbališta ili prometni putovi i postrojenja za skladištenje radioaktivnog otpada.

Kada neposluhom građani interveniraju u „civilnom“ obliku, može se govoriti o civilnoj uzurpaciji, u kojoj pobunjenici preuzimaju društvene uloge, koje im nisu pripadale u dotadašnjem društvenom sistemu. Ako se uspije pokrenuti mase na civilnu uzurpaciju, stvara se pored uspostavljenog sustava vlasti ili vladajućeg oblika ekonomije civilna, nenasilna protu-moć ili alternativni oblik gospodarske aktivnosti. Ako ti strukturni oblici građanskog neposluha u kratkom vremenu uspiju angažirati za sebe veliku većinu stanovništva i prisiliti vlade na pregovore i ustupke, može se govoriti o nenasilnoj revoluciji. Jedan primjer je prijelaz iz komunističkog režima u Istočnoj Njemačkoj do slobodnih izbora 1990. koji je uspio kao dogovor za „okruglim stolom“.

3. Utjecaj nenasilne akcije

Broj i opseg nenasilnih akcija eksponencijalno su narasli u 20. stoljeću. Nenasilne akcije su dobile na važnosti u industrijaliziranim društvima  u odnosu na nasilne metode  jer se  njima može intervenirati ciljano i ograničeno  u živote procese, dok  oružane metode ne nude tu mogućnost ako se radi o velikoj akciji. Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti nemaju priliku da se naoružaju, a u visoko industrijaliziranim područjima niti se ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državnopravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji. 1920. u Njemačkoj nije završio uspješno Kappov državni udar zbog nenasilnog odbijanja suradnje od strane građana.

Agitacijski terorizam u 21. stoljeću doduše igra važnu ulogu u svijesti javnosti, ali čini se da vodi  strateški u slijepu ulicu jer je gotovo nemoguće prijeći iz skrivenih pojedinačnih akcija u gerilsku borbu. Za gerilski rat potrebno je raspolagati nekontroliranim područjima za povlačenje kakva se jedva mogu naći u visoko industrijaliziranim zemljama.

U industrijskom društvu je građanski neposluh ekvivalent  oružanoj borbi oporbenih snaga. Karakteristično je za građanski neposluh da se sudionici akcije pozivaju  na višu razinu pozitivnog prava ili prirodnog prava ili slobodu savjesti kada javno krše zakon. Neposluh je "civilan"  kada se otpor vrši tako da je "pristojan, iskren, skroman, mudar, tvrdoglav, ali dobroćudan, nije nikada  kriminal niti ispunjen mržnjom". (Gandhi 1922). Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni, koji vrše građanski neposluh, ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji, i u pravilu ne nastoje ih izbjeći tako da ih prevare.Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem jer one pokreću neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača.

Osporava se učinak nasilne akcije, za koju Frantz Fanon tvrdi kako je oslobađajuća, jer sustavna  uporaba nasilja u nekoj oslobodilačkoj organizaciji vodi do hijerarhijskih struktura,  usmjerava  u ilegalni rad i potiče sve veće nepovjerenja, tako da  nakon borbe u samoj organizaciji ostanu diktatorske a ne demokratske strukture. Primjena nasilja se odbija osim toga i zato što obično vodi do eskalacije nasilja i povećanja žrtve.

U nenasilnom djelovanju nema garancije da će protivnik odustati od represije, ali se očekuje da će u cjelini biti manje žrtava oslobodilačke borbe  ako se uvijek odgovori nenasilno čak i na ekstremno nasilje i tako ne daje protivniku nikakvo dodatno opravdanje za njegove represivne postupke. Indijska borba za neovisnost nenasilnim sredstvima koštala je, uključujući i britansku reakciju na indijske sporadične nasilne akcije, oko 8.000 ljudskih života; a alžirski rat za neovisnost oko 150.000 do 200.000 mrtvih  u populaciji koja je 30 puta manja.

Konačno odbacuju se metode nasilja jer protagonisti nenasilnog otpora uviđaju da su protivnici neslobodni, otuđeni ljudi. Nenasilno ponašanje treba izraziti solidarnost s protivnicima kao ljudskim bićima. Ali snaga uvjerljivosti nenasilne akcije ne ovisi samo o spremnosti njenih protagonista na patnju i žrtvu nego i o tome da li alternativa, koju nudi, u postojećem nepravednom sustavu  vrlo vjerojatno koristi zadanim ciljevima i stvarno funkcionira.

Vladajući sloj se može navesti na isprobavanje ponuđenih novih struktura obično tek kada nenasilne akcije spriječe dominantan sustav u funkcioniranju, a novi sistem se dijelom već počne prakticirati zahvaljujući inovaciji i uzurpaciji uloga.

Nastup  nenasilnih protagonista je doveo do razvoja i diversifikacije represivnih mjera te određene prilagodbe nenasilnim metodama. Postoje slučajevi u kojima će se policija dogovoriti sa sudionicima nenasilne akcije oko pravila u postupanju s prosvjednicima u građanskom neposluhu ili kršenju reda i neće koristiti protiv sit-in protesta  palice, vodene topove ni suzavac, nego će demonstrante policajci odnijeti, eventualno će uzeti otiske prstiju i prijaviti ih ili ne.

Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašizoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje  takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo. Gene Sharp govori o „elegantnom priklanjanju neizbježnome."

4.Nenasilna politika sigurnosti (društvena obrana)

Gandhijev viši politički cilj nije bio samo raspuštanje engleske kolonijalne vladavine i njena zamjena indijskom, parlamentarnom, demokratskom, nacionalnom državom, nego nova nenasilna indijska politička zajednica koja se temelji na "sarvodaya" (blagostanju za sve i ukidanju otuđenja ). Nadao se da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena  za socijalnu pravdu unutar zajednice - a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena - mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jako naoružane policije i vojske  unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima. Mislio je na mrežu nenasilnih interventnih grupa koje bi postojale u svakom kutku zemlje. Mreža bi se trebala aktivirati čim nastupe neredi iznutra ili ugrožavanje izvana. Takvu organizaciju nazvao je Shanti Sena, doslovno "mirovna vojska", mislio je na mrežu lokalno organiziranih mirovnih brigada i radnih skupina sastavljenih od muškaraca i žena.

Kao odgovor na sudjelovanje Savezne Republike Njemačke u NATO savezu njemački prigovarači savjesti su  pokušali prenijeti u Europu hladnog rata Gandhijevu ideju Shanti Sena. U mirovnom pokretu se diskutiralo o tim konceptima pod pojmom "društvena obrana". Osnovna ideja bila je da ne treba na prvom mjestu braniti teritoriji, nego samoodređenje i to nenasilnim otporom u društvenim institucijama. Ta „društvena obrana“, koju podržava država, a nosi društvo treba se okrenuti protiv stranih agresora, kontrarevolucija i državnih udara. Prvo predstavljanje ove vrste obrane objavila je 1962. u Stuttgartu grupa "nenasilna civilna vojska", a kasnije ju je proučila studijska grupa udruženja njemačkih znanstvenika Civilian Defence  (društvena obrana).

Nakon iskustva nenasilnog otpora protiv okupacije Čehoslovačke 1968., koncept društvene obrane se na veliko diskutirao u njemačkom mirovnom pokretu. Pod utjecajem Roland Vogta i Petre Kelly usvojili su ga na neko vrijeme i zeleni kao svoj specifičan sigurnosni koncept. Godine 1989., zahvaljujući zajedničkom djelovanju više pacifističkih udruga u Mindenu je došlo do osnivanja Saveza za društvenu obranu (Bund fuer soziale Verteidigung e.V), čiji je izričit cilj potpuno zamijeniti vojsku uvježbavanjem nenasilnog otpora i spremnosti na civilnu službu miru.


Prevedeno iz:

http://www.archiv-aktiv.de/index.php?page=was-ist-unter-einer-gewaltfreien-aktion-zu-verstehen

 

Kontakt

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
+385 1 205 86 96

 

Plehanska ul.2
10360 SESVETE
HRVATSKA
 

Follow Us