Što biste učinili protiv Hitlera?
Nasuprot ekstremnog oblika nasilja kao što je nacizam, jesu li civilni otpor i ne-nasilje mogući? Jaques Sémelin, istražitelj i suradnik CNRS-a je proveo povijesno proučavanje na ovu temu (1).
Autor: Jaques Sémelin
Pojam „nenasilna akcija“ čini se kao da se ne uklapa u kontekst drugog svjetskog rata. Jedna od fundamentalnih karakteristika otpora protiv nacizma je često nadopunjavanje u djelovanju na način oružane borbe i nenaoružane. Nenaoružani otpor je bio, u velikoj većini slučajeva, primijenjen u nedostatku boljega, , što znači u nedostatku posjedovanja oružja, što je bio osnovni i posljednji izbor onih koji su se namjeravali suprotstaviti njemačkom poretku. Isto tako sam tražio jedan više neutralan i primjereniji koncept od “ nenasilne akcije“ koji će se više primijeniti u vezi sa slučajevima u kojima postoji eksplicitno pozivanje na filozofiju ili strategiju nenasilja. Zbog toga predlažem da se definira kao „civilni otpor“ , kao spontani proces borbe civilnog društva i to nenasilnim sredstvima, bilo putem mobilizacije osnovnih institucija, bilo preko mobilizacije stanovništva ili zahvaljujući akcijama i jednih i drugih istovremeno.
Ipak ovakva podjela nas ne zadovoljava u potpunosti jer nije dovoljno definirati civilni otpor jedino po njegovim metodama . Pod njemačkom okupacijom , ako su pojedinci i grupe posegnuli za oblicima nenasilne akcije, ta akcija je bila u službi ciljeva rata ili paravojne borbe ( npr.:akcija obavještenja , podrška borcima u pokretu otpora i sl….). Ove akcije civilnog otpora, kombinirane s oružanom borbom, zavređuju skupno proučavanje ali one ne predstavljaju predmet mojeg istraživanja. Prihvatio sam se ovdje istraživanja akcija civilnog otpora koje su više „autonomne“, to jest onih koje su bile orijentirane prema ciljevima u pravom smislu riječi „civilnim“. Npr.: održavanje neovisnosti različitih institucija izvan kontrole okupacijske vlasti, zaštita progonjenih osoba…
Većina pokreta civilnog otpora koje sam proučavao nastale su i razvile se prije 1943., u razdoblju kada je nacistička Njemačka bila još vrlo razvijena. S obzirom na to civilni otpor nije mogao imati oslobodilačke ciljeve u pravom smislu riječi. Ako se otpor razvio i poprimio masovni karakter to je bilo samo zato što je imao i neki drugi cilj, a to je: preživljavanje, spašavanje što se spasiti dalo. Najevidentniji slučajevi o kojima se dosta čulo je zaštita i spašavanje Židova , ali i drugih pojedinaca. Putem generalnog štrajka u lipnju 1941., rudari u Nord-Pas-a Calais-a borili su se da prežive u području koje je bilo vrlo loše opskrbljeno. Poljaci su sa svoje strane pokrenuli veliki pokret tajnog obrazovanja. Htjeli su sačuvati svoju kulturu, svoju inteligenciju, koju su nacisti htjeli uništiti. U Francuskoj su organizirane simboličke manifestacije 14.srpnja i 11.studenog 1942. radi očuvanja nacionalnog identiteta. Tako je cilj civilnog otpora bio očuvanje integriteta ( političkog, kulturnog, društvenog…), integriteta napadnutih društava, očuvanje legitimiteta svojih institucija kao i vrijednosti na kojima su se temeljile. Pod okupatorskim režimom, formiraju se dva društva: službeno društvo, legalno, formalno, društvo okupacijske vlasti i društvo legitimno prikriveno i autonomno. Svakodnevni život se sastojao od suživota ovih dvaju društava između kojih su postojale provalije odvojenosti i puteljci koji su ih spajali. Pod okupacijom možemo nabrojati cijeli jedan niz podnošenja različitih rizika. Slušanje BBC-a, zatim čitanje zabranjenog , ilegalnog tiska, bojkot na radu, ne poštivanje zadanog reda, zaštita progonjenih osoba, odbijanje obavezne radne obaveze (ORO), trajno ili povremeno sudjelovanje u pokretima otpora. Otpor je satkan od svih ovih pojedinih aktivnosti, to je život autonomnog društva, koji apsorbira službeno društvo: oblici masovnog civilnog otpora ( štrajkovi, protesti Crkava, sudski sporovi…) su rijetki trenuci u kojima se nezavisno društvo izjašnjava javno.
Tri su faktora razvoja civilnog otpora. Prvi se tiču strukture okupiranog društva, drugi logistike akcije , a treći vođenja same akcije. Pogledajmo ih:
Civilni otpor se ponajviše razvio u društvima demokratskih obilježja ( Zapadna Europa, Skandinavija) u područjima urbane ili industrijske koncentracije, kao i u grupama snažne društvene kohezije (rudari) ili u tijelima koji imaju određenu etiku u profesionalnom djelovanju ( liječnici, učitelji…).
Ilegalna organizacija i tajni sistem komuniciranja su neophodni ako se želimo oduprijeti represiji. Kako bi trajao, otpor treba jednako tako ljudske, financijske prehrambene izvore i internacionalnu podršku da se izbjegne izoliranje.
Potreban je legitimni autoritet. On potiče akciju. Ali to ne znači da on čini sav pokret otpora. Otpor stvara svoju vlastitu legitimnost koju crpi iz same situacije okupiranosti. Tako je general de Gaulle postepeno dobivao na legitimnosti. Otpor se iznutra jača. Svakome treba onaj drugi. Civilni otpor treba svoj jezik. Uloga simbola je ovdje izuzetno važna. To je sredstvo raspoznavanja među sudionicima otpora, sredstvo grupiranja kao što je „V“ znak za pobjedu / victoire u Francuskoj.
Što reći o ulozi civilnog otpora s obzirom na 5,2 milijuna istrijebljenih Židova? Korijeni genocida sežu u vrijeme prije rata. U to doba Njemačka nije bila jedina koja je poznavala antisemitizam. Rat je samo ubrzao ovaj proces. Kao što je pokazao Leon Polakov u svojem „ Brevijaru mržnje“, genocid nije moguć bez kolektivnog latentnog pristanka uz tu ideju. Antisemitizam se razvijao u općoj indiferentnosti tako da je genocid samo „ buknuo“, kada je jednom započeo rat. Bilo je dakle prekasno. To je poput vlaka koji juri punom brzinom i više ga ne možemo zaustaviti. Jedina moguća stvar je dakle bila ograničiti štetu tako da u vlak ne uđe maksimalan broj ljudi. Upravo ovdje intervenira civilni otpor. Istodobno saveznici nisu učinili ništa da zaustave genocid, čak nisu bombardirali željezničke pruge koje su vodile u koncentracijske logore , premda je to službeno zatražila Agencija Židova u Jeruzalemu 1944. i 1945. godine. Postoji logika rata i logika civilnog otpora i one nisu uvijek nužno usklađene. Kako inače objasniti da su Churchill, Roosevelt i Staljn ostali pasivni s obzirom na nacističko „konačno rješenje“ židovskog pitanja. Njihov je problem bio dobiti rat svim sredstvima i koncentrirali su sve napore u tom smjeru. Auschwitz nije predstavljao strateški cilj. Treba znati da iskrcavanje saveznika u Normandiju nije zaustavilo vlakove smrti. Konvoji su se nastavili još skoro tri mjeseca. No u očekivanju oslobođenja, preživljavanje Židova je ovisilo prije svega od civilnog otpora koji je mogao zaštiti ih odmah, puno više nego li nesigurna vojna pobjeda.
Veliko je pitanje može li građanski otpor biti nešto druge nego otpor za preživljavanje, to znači pretvoriti se u pravu strategiju za oslobođenje. U tom smislu, jedna od glavnih poteškoća leži u nejednakosti „igre“ sudionika ili aktera unutar okupiranih društava. Tu bih napravio usporedbu s nogometnom momčadi. Igrač može imati solo akciju jako učinkovitu, ali ako njegovi suigrači igraju loše, momčad će izgubiti utakmicu. Pobijediti pretpostavlja jednu uigranu ekipu, koordiniranu, koja procjenjuje protivnikovu snagu, koja iskorištava svoje slabosti itd….
Ništa od navedenog ne opisuje ponašanje aktera u okupiranim društvima. Neki su prakticirali nesuradnju dok su drugi igrali igre kolaboracije, ili čak čekali kraj utakmice…. Velika ranjivost okupiranih društava se sastojala od neusklađenosti igre institucija i stanovništva.
Cijelo zdanje građanskog otpora temelji se na pretpostavci da će u krizi biti moguće kolektivno mobilizirati napadnuto društvo, da će doći do mobilizacije masa. Period koji sam proučavao pokazuje koliko je bilo teško pokrenuti proces kolektivne mobilizacije i koliko je on neizvjestan. U stvari, građanski otpor nije bio promišljen i dosljedno pripremljen. Prije rata europske političke elite su zatvarače oči pred stvarnošću i nijekale nacističku opasnost te nisu razmatrale mogućnost okupacije njihove države. Dakle, građanski otpor je mogao biti samo improviziran. Ipak, analiza ovih relativnih uspjeha u odnosu na neuspjeh omogućuje da se izvuku neke vrijedne opće pouke kako bi se razvijale stvarne strategije civilne obrane.
Pierre Marie je bio asistent u nansiškoj policiji odgovoran u službi za strance, na početku Drugog svjetskog rata. 19 srpnja 1942, tri dana poslije policijske racije u Vel d'Hiva ( 13.000 Židova je uhićeno uz pomoć Pariške policije), 350 stranih Židova je trebalo biti uhićeno u Nancyu i deportirano. Sedam inspektora iz službe za strance uspjelo je u samo 24 sata obavijestiti sve te osobe.
Zahvaljujući tome skoro sve te osobe su bile spašene. Nacisti se više nisu obraćali nansiškoj policiji. Za ovo spašavanje potrudilo se tisuće ljudi. Policija ih je opskrbila „pravim-lažnim“ osobnim iskaznicama, ti Židovi su se dočepali slobodne zone po skrivenim puteljcima. 47 godina kasnije, Pierre-Marie je dobio „medalju pravednika među narodima“, koju mu je dodijelio Židovski institut nagradu namijenjenu nežidovima koji su u životnoj opasnosti spašavali Židove. Ovaj primjer građanskog otpora daje pokazuje mjeru onoga što nacisti nisu mogli nikako ostvariti bez suradništva većine u francuskoj upravi. (Izvor : Oslobođenje, veljača 1989).